Ne mogu da se otmem utisku da se u ovom društvu samo čeka da neko prvi krene. Kao da u nama tinja mnogo netrpeljivosti prema ovome ili onome, ali smo naučili da prećutimo, pod maskom tolerancije. Sve dok neko prvi ne progovori. Pa nam da dozvolu da i mi uradimo isto. Opravda nas. Nađe mjesto pod zvijezdom za sve ono što smo do tad kod sebe smatrali neprihvatljivim. Odjednom je prihvaćeno.
A kad progovori neko ko zna oko čega da okupi narod, bez obzira na prave motive iza govora, onda je narod spreman na sve. Narodu je potreban vođa. Istovremeno, potrebno mu je i da vođa postane i ostane naizgled nebitan i da se ujedinjenje desi oko nečega većeg. Stavovi i ideje, to je ono što ujedinjuje. Stavovi koje je lako prihvatiti kao svoje. I ne, ne zbog pukog profita. Oni donose nešto mnogo važnije od profita. Donose osjećaj posebnosti i pripadnosti kroz posebnost. A to je kombinacija koje se teško odreći.
Ideologije, najzad, ne opstaju zbog profita. Profit motiviše nekolicinu na vrhu i eventualno služi kao, uvijek implicitno, a nikad eksplicitno, obećani raj za masu. Ali, masi je potrebno nešto drugo. Masi je potrebno da ih neko ujedini oko ideje da im se otima nešto što im pripada, i da se protiv toga treba boriti. Ideologije opstaju na zajedničkom neprijatelju.
Stvaraju osjećaj da smo mi mi, a da nismo oni. A mi smo, nekako, uvijek vrijedniji od njih. Žalosno je što ni zajednice koje se javno protiv ovakvih podjela bore (ili makar tvrde da se bore) ne uspijevaju da ne budu zavedene varljivom ljepotom polarizacije. Varljivom lakoćom crno-bijelog posmatranja. Jer, da bismo nešto idealizovali, moramo nešto i da obezvrijedimo.
Čak i oni sa malo većom tolerancijom na ambivalenciju su spremni da sve što su do tad vjerovali bace u vodu onda kad se neko okomi na nekoga koga ne vole. Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Ovdje tako po automatizmu funkcionišemo. I nikako nam nije jasno kako bi uopšte moglo drugačije.
Užasno je poražavajuće to što je dovoljno pronaći samo jednog omraženog pojedinca u masi onih koji imaju različita mišljenja pa da naprasno preuzmemo sve one stavove koji pripadaju taboru suprotnom od njegovog. Ali je i logično. Jer, treba otjelotovoriti zamišljenog neprijatelja. Treba znati protiv čega se borimo. A da se pritom, nikad ne zapitamo protiv čega se zapravo borimo. Koga, simbolički, pokušavamo da uništimo? Šta je to u nama što ne možemo da prihvatimo?
Niko se, ipak, neće okupiti oko nečega što se u potpunosti kosi sa njegovim vrijednostima. Nećemo se otisnuti u borbu za nešto u šta ne vjerujemo. Zato je potrebno da nam plasirane ideje, makar donekle, imaju smisla. Laž uvijek najbolje prođe kada je obavijena parčićima istine. A pošto apsolutna istina ne postoji, lako je pronaći suprotstavljene koje će da rezonuju sa oba tabora.
***
I dok mislimo da se borimo protiv netolerantnog društva, upravo ga takvog i stvaramo. Kroz male zajednice za koje vjerujemo da su izuzeci od pravila. Kroz ideologiju posebnosti maskiranu u brigu o drugome. A malo je stvari opasnije od takve maske. Od toga kad se ubijedimo da djelamo u korist većine i da nas nikakvi lični interesi ne pokreću. A uvijek nas pokreću. I mene i vas. I nas, i njih. Samo je lakše vjerovati da smo mi „čisti“ dok su oni tamo drugi „prljavi“.
Lakše je prezreti, nego se u sebe zagledati.