Igram i gubim. Gubim i gubim i gubim. Ne osvrćem se na staro, jer me ono opet negdje u budućnosti čeka. Tamo je zaključano. I uvijek se istim ključem otključava.
Svi će šetači kroz moj život da prođu i da jednom nestanu. Ostaviću ih, ostaviće me – svejedno. Igraću i izgubiću. Jer su gubici sve što znam.
Ja pokretnim stepenicama naopako koračam. One dolje, a ja gore. A ništa više ne umara nego napor da se na istom mjestu ostane. I ništa više ne tješi nego baš to. Jer je tu sve što znam.
***
Kad naučimo da „vjerujemo sebi“, onako rigidno i bezuslovno, onda nam se čitav svijet pretvori u pozornicu na kojoj svi igraju po našim pravilima. I nije važno što i nisu baš neka. Mi smo ih stvorili, mi ćemo da ih zadržimo.
Nama će predviđanja uvijek da se obistine. Pa da nam, tako, još jednom učvrste već čvrsta vjerovanja u ono što, navodno, znamo. Da nam misli zakamene, osjećanja pojednostave, a iskustva oduzmu. Pravolinijski – tako se živi kad hoće da se odživi.
Svako nas skretanje sa ovog puta uzdrma. Svako nas „nejasno“ učini podozrivima. Ne samo anksioznima, već sumnjičavima. Opreznima, uplašenima… Ne, ne uplašenima. Prestravljenima. Ma, kao da nam se sve što znamo najednom dovodi u pitanje. Nešto nas u sigurnost bocka. Nešto nam sopstvo nagriza.
A nešto nas je davno ubijedilo da van ovoga kakvi smo sad ne postojimo. Pa postajemo slijepi za sve promjene koje su se desile. I nepokolebljivi u namjeri da se nove ne dese.
I baš to nas natjera da nejasno, brže bolje, u jasno spakujemo. Po svaku cijenu. Ako mi na nešto zaličiš, ništa drugo ne možeš biti.
A kvaka je u tome što nam sve na nešto liči. I gdje nam je, onda, bilo šta novo, ako nikad staro oružje ne spuštamo?
***
Ova mi je igra poznata. U njoj znam kako da pobijedim. U njoj i kad gubim, ja pobjeđujem. U njoj pobjeđujem tako što gubim. Jer, svi su tvoji potezi potvrda mojih značenja. I ne želim da ih vidim kao bilo šta drugo. Ne želim da drugačije postoji. Ne želim da drugačije osmišljavam. To je naporno. A nadasve, to znači da nisam u pravu.
A šta mi onda ostaje?
Igram i gubim. Ali dok gubim, ja pobjeđujem.
***
Novo je u nejasnom. U zastrašujućem i neobjašnjivom. U onom majušnom trenutku prije nego što ga starim obojimo. U zbunjenosti i nesigurnosti.
Tu nam je prilika da drugačiju igru zaigramo. Ako trenutak produžimo. Ako ne požurimo da pobijedimo.