Sve si želje u kutije spremio. Pa si neke tuđe naumio da juriš. Svijet zna šta ti treba. Nepozvane štafete ti u dlanu završavaju. Stapaju ti se sa tijelom. Ne voliš ih, ali trčiš. I trčiš, i trčiš… U želji da ćeš da ih zavoliš kad do cilja stigneš. A cilj se pomjera i izmiče ti. Uvijek, nekako, nadohvat ruke. A, ipak, nikad dovoljno blizu. Trčiš, dok ti se noge od besmisla ne umore. Pa se, iscrpljen, spotakneš.
Iznuren od povika:
Čujte me!
Samo želim da vam pokažem
Kako sam sjajan.
Čujte me!
Ako ja ne vjerujem,
Vi možete.
***
Sva si nadanja u boli pretvorio. Sve te tuđe vrijeđa. Bode. Stotine i hiljade iglica nasumično zabodenih u tvoje tijelo, u organe… U sve što jesi i u ono što nisi. Štrče iz očiju dok na život žmuriš. Kuljaju iz usta dok se za jezik ugrizaš. Svrbe te i draže. A onda se, nekako podmuklo, bol u zadovoljstvo preobrazi. Pa tražiš tuđe da te vrijeđa. Tražiš, da ne bi slučajno, i bez boli ostao. Boliš se, da te ne bi neko drugi bolio.
I usput vičeš:
Vidite me!
Samo želim da znate
Kako sam jadan.
Vidite me!
Ako ja oružje ne spuštam,
Vi možete.
***
Svaki si ožiljak u tajnu pretočio. Svaku misao, svaku suzu i sve osmjehe… Sve si svoje nedovoljnim proglasio. Bivaš ono što bivati moraš. Kače ti perle oko vrata. Stotine i hiljade ogrlica sijaju u svojim različitostima i svaka je na tebi svoje mjesto pronašla. Svaka ti pripada. I svaka ti kičmu povija. Kožu ti nevidljivim mastilom obilježavaju. Žvrljaju po tebi u znak pripadanja. Dok najzad i sam nevidljiv ne postaneš. Svuda te ima da te nigdje nema. Satkao si sebe od tuđih perli i mastila. A sve tvoje ostaje skriveno.
Da u samoći vrišti:
Shvatite me!
Samo želim
Da pripadam.
Shvatite me!
Ako ja odlazim,
Vi ostanite.
***
Koliko si puta pomislio da si se najzad „pronašao“? Koliko si puta vjerovao da si, konačno, svoju suštinu napolje pustio? Koliko si se puta prevario da si, napokon, ono što jesi? I koliko te je puta slomio to što si, na kraju, okružen ljudima, opet sam ostajao?
Nisi ti naknadno shvatao da si sad baš ono što si oduvijek bio. Sazdavao si se iznova i iznova nekim tuđim riječima. Preuzetim mislima. Upornim ideologijama što su tu da te iz mraka neznanja izvuku. Da ti rješenje ponude. Da te održe. I zadrže.
I sve si to bio pravi ti. Grlio si tuđe suštine i baš tim zagrljajima svoju otkrivao. Stvorio si je baš tako što si je grozničavo od pogleda skrivao. Promolila se u želji da štafete preuzmeš i da se u nevidljivom mastilu okupaš. Da postaneš ono što postati moraš, ne bi li negdje pripadao.
***
A dođe nekad neko, pa ti pokaže da i drugačije može. Izvadi ti želje iz kutija. Opazi mrak koji iza sjajnih perli vreba. Prepozna ti ožiljke, pa ih, umoran od skrivanja, pred njim ogoliš. Plašiš se, znam, da će da pobjegne.
Nego, šta ako ipak ostane? Šta ako spusti oružje? Šta ako ti spustiš svoje?
Šta ako sve tvoje dovoljnim proglasi?
Šta ako probaš?