Sve je tek voda što teče. Dani su podsjetnik na taj tok. A mi smo, ponekad, više svjedoci nego učesnici. Jer, zašto da pravimo talase? Zašto da diramo ono što može samo? Pustimo, da vidimo gdje će nas, tako samo, odnijeti. A onda se ljutimo jer nismo završili gdje smo htjeli.
Ipak, ne pokušavamo to da promijenimo. Tečemo, inertni. Sigurni da naši pokreti ništa ne bi značili. Uplašeni da bi mogli da znače više nego što nam se čini. Inertni u pokretu. Sigurni u strahu. U tim se paradoksima davimo.
***
Sve je tek plastelin ostavljen na suncu. Razliva se, gubi oblik i lijepi se za naše obične dane, malo po malo. A mi, često, ne želimo da ga dotaknemo. Ma, ni da mu posvjedočimo. Pretvaramo se da ne postoji. A onda se ljutimo kad ne dobije oblik koji smo htjeli.
Gledamo u juče, da danas ne bismo vidjeli. Pa nam se svaki put učini da su se neki čudni oblici sasvim iznenada pojavili. Prokleti! Zar ovakvi da mi u krilo padnu?! A baš sam želio neke drugačije.
Želio sam, ali nisam htio. Nisam htio da lepljivu masu kroz prste provučem. Da je vidim danas. Da mi ne bude samo juče. Nisam htio da probam da napravim ono što želim. Htio sam da želim.
Pa da, onda, sudbinu zbog neostvarenih želja proklinjem.
***
Voda teče i bez našeg upliva. Ne možemo uvijek da biramo smjer narednog dana. Ali možemo poneki talas da napravimo. Da uzburkamo inerciju i uzdrmamo sigurnost. Da dotaknemo ono što, naizgled, može samo. Pa da, sa drugačijim strahovima, negdje krenemo. Da se u paradoksu ne udavimo.
Dani se razlivaju i bez naših dodira. Ne možemo uvijek da biramo boje. Ali možemo lepljivu masu kroz prste da provučemo. Možemo da oblikujemo danas, umjesto da samo gledamo u juče. A kad nam neki čudni oblici naizgled iznenada u krilo padnu, da ih osmotrimo. „Zašto ste došli?“, da ih upitamo. „Odakle?“
„Šta vam treba?“
***
Ubacimo malo plastelina u vodu, da pošareni. Poprskajmo malo plastelin vodom, da omekša. Otvorimo oči i pogledajmo. Naši pokreti ipak nešto znače.
Možemo da posvjedočimo onome od čega bježimo.
Možemo da hoćemo ono što želimo.