Ne mogu ni lijevo ni desno. Naprijed mi se stiže, ali mi se do tamo ne ide. A nazad… Pa, tamo sam riješio da ne zalazim. Ali sve mi se čini da moje nazad zalazi u mene. Prati me. Nečujno trči za mnom. Uvijek je podmuklo tu. Diše mi u potiljak. Hvata me u klinč. Odguruje me ka već viđenom. Gladno je. A ja ću ga i ovog puta nahraniti, da sebi još jednom kupim momenat olakšanja.
I ostaću opet ljut i nemoćan. I riješen da ga sledeći put pobijedim.
***
Svima nam se neka prošlost desila. Možda je bila gadna, grozna i nakazna. Možda nas je ostavila da je se i u sadašnjosti plašimo, pa da od budućnosti bježimo. I šta sad sa njom da uradimo?
Možemo da je neprestano na vratu držimo i da osjećamo njene ruke kako nam grkljan stežu. Ovo će nam se činiti bezbjednim. Najzad, zar nas takav stalni podsjetnik neće odvratiti od hrljenja ka novoj istoj prošlosti? A neće. Naprotiv. Držaće nas zatvorene za sva iskustva što nam pred očima titraju. Pokušavajući da od nje pobjegnemo, stalno ćemo je ponavljati. A onda ćemo ostajati ljuti i nemoćni. Ubijeđeni da za nas drugačije sudbine ne postoje.
Možemo i da je zaboravimo. Ako te ne pamtim, nisi se ni desila, da napola magično vjerujemo, čak i kad u magiju ne vjerujemo. I ovo će nam se činiti bezbjednim. Ne može da nam se ponovi ono za šta smo odlučili da nam se nije ni desilo, zar ne? A može. Dok tako prividno od prošlosti bježimo, u stvari je se još čvršče držimo. Pa je svaki put kao nešto sasvim novo proklinjemo, riješeni da ne vidimo da smo je sto puta ponovili. A onda opet ostajemo ljuti i nemoćni. Ubijeđeni da za nas drugačije sudbine ne postoje.
Neprihvaćena prošlost nikad ne stoji mirno tamo negdje gdje nam neće smetati. To joj nije u maniru. Ona se ne ponavlja zato što je nismo dovoljno dobro zaboravili. Niti zato što nismo naučili kako da tamo više ne zalazimo. Ne ponavlja se ni zato što pustimo da njene ruke oko vrata nekad malo popuste. Ponavlja se zato što ništa do klinča ili zaborava ne smijemo da dozvolimo. Na kraju, to je jedno te isto. I do istog vodi.
Prošlost traži da bude viđena i priznata. Traži da joj kažemo: „Strašno je to što nam se dogodilo. Nisi mi neprijatelj. Tu sam. Zajedno ćemo“.
Traži da bude dio nas.
***
Pogledaću i lijevo i desno. Krenuću dugim putem naprijed. A nazad… Pa, bez njega ni naprijed ne mogu. Sve mi se čini da je dio mene. Uvijek je sjetno tu. Šapuće mi u dlanove, vuče me za ramena, navaljuje mi se na stopala da ih težim učini. Uplašeno je. A ja ću ga ovog puta zagrliti. Primijetiću mu svaku ranu koju se trudi da sakrije tako što ništa sem nje ne pokazuje, riješeno da mu se nikad ne ponovi. Reći ću mu da u njemu postoje i druga mjesta. I da može da ih pokaže. Zavidaću mu sve patnje i ozlojeđenosti. Ostaću, da mu pokažem da nije ni samo ni napušteno. Da vidi da je važno. Da vidi da je viđeno.
Odahnuće. Odahnuću i ja. I krenućemo, ruku pod ruku, ka svemu što slijedi.