U zamračenom kutku neprikladnih želja, sjedio je sam. Nikoga tamo nije puštao. Nije želio da rizikuje da svoje želje podsmijehu izloži. Onom izrugivanju za kakvo je sposoban samo čovjek koji mora da bude glasan protiv tuđih žudnji što na sopstvene mirišu, ne bi li i sebe i druge ubijedio da njemu ništa od njih ne treba. Da je sve to glupo, otrcano, patetično i kukavički. I da treba biti i ostati dostojanstven, a da se dostojanstvo postiže gromkim odricanjem od prohtjeva i traženja isto onako efikasno koliko i tihim i smirenim negiranjem čežnji.
On je izabrao ovaj drugi put. Zbog toga ga je od glasnog izrugivanja možda i više plašilo srdačno potvrđivanje. Ne, on nije mogao da podnese da mu neko kaže da je u redu, da u njegovim željama ničega neprikladnog nema, da je i on čovjek i da mu nešto treba. Na te koji bi mu to rekli bi gledao podrugljivo, kao na majušne ptiće koji bestidno otvaraju kljun, čekajući da budu nahranjeni, iako su, možda, odavno sposobni da sami sebi večeru obezbijede.
***
Podsmijeh ili potvrda. Stidi se ili u redu je. To su poruke koje je izbjegavao da dobije. A druga je bila strašnija od prve. Ne, on nije mogao da izdrži toplinu prihvatanja. Vješto je njene zavodljive mamce izbjegavao. Čim bi je u tuđem pogledu namirisao, prostor oko njega, ma koliko da je skučen, bi stao da se izdužuje, praveći distancu između njega i sagovornika. Više nije čuo riječi što su njemu bivale upućene, samo neki daleki glas koji nešto nerazgovjetno mrmlja i koji bi, kad bi mogao, najradije govorniku nasilno oduzeo. Mislio je samo kako da utekne. I uspijevao je.
Vremenom se izvještio kako da s tog svojevrsnog mjesta zločina, zločina koji su nad njim tople riječi činile, utekne, a da fizički ni prstom ne pomjeri. I ne, nije izlazio kroz vrata. Nije koračao stazom koja govornika ostavlja iza njega. Nije mu okretao leđa, jer leđa su krhka. Podizao se na gore, lebdio je, puštao vazduh da ga nosi sve visočije, sve više iznad. Iz takvog je bestežinskog stanja upirao pogled na onog koji ostaje ispod i primoravao ga da gleda gore, ka njemu, pogledom onoga koji drhti pred nečim većim i važnijim od sebe. Takav mu je pogled udoban, jer mu govori da je pobijedio, a kad pobijediš, onda si bezbjedan. Ne, on nikada neće biti majušni ptić koji bestidno otvara kljun čekajući da bude nahranjen. On je svoje sagovornike u to pretvarao, skrivenim nasiljem koje je spokojem nazivao.
***
Mogli biste pomisliti da je bio ohol, gord, drzak i bezobrazan. Ali ne, njegova prezrivost nije bila baš tako lako uočljiva. To se, naročito, nije smjelo dozvoliti. Po svemu sudeći, bio je „dobar čovjek“. Zbog toga niko nije smio da zna da onaj njegov kutak postoji, a on je znao kako da ga prikrije, a da i dalje „dobar“ ostane. Skrivao ga je svakim „tu sam za tebe“. Skrivao ga je slatkim mirisima jagoda koje je za druge brao. I toplim dlanovima koje je na tuđe spuštao, i kad treba i kad ne treba.
Svaki je dan iznova isti performans osmišljavao. Ponavljao ga, da slučajno ne zaboravi. Dodavao mu i od njega oduzimao, u zavisnosti od toga šta se sledeće tražilo i očekivalo. Ma, dovodio ga je do savršenstva.
Tužno je kad se čovjek ubijedi da mora da se skloni da bi postojao. Pa izabere pogrešna sredstva za utoljavanje žeđi za drugim. Za potvrđivanje sopstvene vrijednosti. Izabere baš tako da nikad u svom naumu ne uspije. Zapetlja se u vjerovanju da radi ono što je dobro i za njega i za drugoga. Pa drugome i ne pruži šansu da ga vidi drugačijeg. Ne pruži mu šansu da u kutak zađe, uvjeren da će na neodobravanje da naiđe. Ili, još gore, nesposoban da odobravanje prihvati.
A onda proglasi budalama sve one koji ga ne vide. Iako se baš toga i plašio, pa im nije dozvoljavao.
***
Svaki je dan iznova isti performans osmišljavao. Ponavljao ga, da slučajno ne zaboravi. Dodavao mu i od njega oduzimao, u zavisnosti od toga šta se sledeće tražilo i očekivalo. Ma, dovodio ga je do savršenstva. Dovodio, ali nikad i doveo. Jer njime nikad nije dobio ono što je tražio.
Želio je da ga neko za ruku uhvati i odozgo povuče. Pa da u olakšanju izdahne i zaplače. Da mu tijelo ostane lako i opušteno dok pod njim čvrstinu zemlje osjeća. Da ne mora da bježi. Da ne mora da lebdi. Da ne mora da je iznad da bi vrijedio i da bi ga voljeli. Ma, želio je da mu neko slatke jagode u krilo spusti i toplim dlanom njegov dlan dotakne, a da se on od te slatke topline ne zamrzne.
Maštao je da nekome konačno povjeruje da je u toplini bezbjedno.