Ako me pitaš zašto svoje ožiljke od radoznalosti krijem… Ako me pitaš kako su nastali… Ako se usudim da ti odgovorim… Napustiću te. Jer, sad već suviše znaš. A to je, za moju krhku sliku, pomalo previše. Moram da te izbrišem. Da te poništim, da ne postojiš. Da ne postoji svijet u kojem postojim ja pred tobom ogoljen. Moram slojeve sebe da podebljam da sebe sakrijem. Mora da me nigdje nema, da bi me svuda imalo. Moram da preživim. A to se, najzad, u samoći postiže.
***
Uvijek smo znali kako da mnogo pričamo, a da ništa ne kažemo. Da bujicama riječi o sebi ćutimo. Da se skrivamo. A onda patimo jer smo skriveni ostali. I jer nas baš niko ne razumije.
Nevoljni da priznamo da smo sami tako igru namjestili. Vješti da ne vidimo svoj doprinos. Hitri da pomiješamo aktere, pa ulogu zlikovca nekome nadjenemo, posmatrajući sebe kao pasivne primaoce udaraca što ih drugi zadaje. I da se, baš tako, u glavnoj ulozi zadržimo. Jadni. Izmučeni. Neshvaćeni. I, nadasve, jaki.
Ipak, pronađemo neke ljude. Slične. Iste u svojoj nemogućnosti da se u sebe zagledaju. Pa se, zajedno, zagledamo u druge. Kudimo ih, grdimo, ružimo. O, kako nam se obogati vokabular kad treba nekoga drugog da opišemo.
A taj je drugi za nas samo predmet. Sirovina za naše pokušaje da bliskost izgradimo. Njihova su bolna mjesta naše gorivo. Njihovi izbori – materijal za osudu. Njihove nesavršenosti potvrda naših savršenosti. A njihove snage mete za uništenje. Jer, odakle im, zaboga, pravo, da imaju ono što mi želimo?
Gradimo prividne povezanosti na leševima tuđih nesigurnosti. Pa nam se, na trenutak, učini da nešto vrijedimo. I da smo pronašli one koji će to da nam potvrde.
Kad se od ispraznosti umorimo, ipak poželimo nešto drugačije. Ove nam trivijalne razmjene postanu nedovoljne. Poželimo da neko vidi nas. Pa onda i sagovornike proglasimo budalama što to ne mogu. Što nam misli ne čitaju.
I dok još jednom slušamo kako svoje misli o drugima prosipaju, nazovemo ih zajedljivima. Površnima. Osudimo ih. Ubijeđeni da smo opet pronašli pogrešne ljude. Obezvrijedimo ih, vidjevši u njima one djelove sebe kojih želimo da se oslobodimo. Obezvrijedimo ih, da ne bismo sebe obezvrijedili. Obezvrijedimo ih, jer smo sebe već obezvrijedili.
I opet se, uplašeni, prećutimo. Napustimo, da ne bismo bili napušteni. Ili učinimo da nas napuste, da ne bismo mi morali da napustimo.
Zatvorimo krug, pa krenemo ispočetka. Zaplešemo u istom ritmu. Sa nekim drugim, istim ljudima. I sa bezumnom nadom da će, ovog puta, biti drugačije. Iako mi drugačiji nismo.
Poželimo da nas neko vidi. Pa se od sopstvene želje uplašimo. Jer, ako se usudimo da se pokažemo, opet ćemo, jadni, morati da da pobjegnemo. Kako da nas drugi prihvate, ako se sami ne prihvatamo?
Bježimo od drugih da od sebe pobjegnemo.
***
A sve vrijeme želimo ono što ne možemo. Da ostanemo.
Ako me pitaš zašto svoje ožiljke od radoznalosti krijem… Ako me pitaš kako su nastali… Usudiću se da ti odgovorim. Reći ću ti da nisu za svakoga. Reći ću ti šta ih podražava. I šta radim da ih ni sebi ne priznam. Ostaću, da izgradimo svijet u kojem postojim ja pred tobom ogoljen. U kojem postojiš ti, preda mnom proziran. Istanjićemo slojeve sebe, da sebe pokažemo. Negdje će nas biti. Živjećemo. Jer se, najzad, sa drugima živi.