Došao si. Sad odlazi. Zaboraviću kako izgledaš. Zaboraviću ti i glas. I tu tugu što ti se na koži ocrtava, pa me vuče u tvoje ponore, što sumnjivo na moje liče. Kao, mislim, ako ja izliječim tvoje, i ti ćeš moje.
Ne želim da znam gdje si i šta radiš. A opet sam tako prokleto radoznala. Zanima me o čemu sanjaš, šta te raduje, šta te iz takta izbacuje. I šta kriješ iza tog omamljujućeg osmijeha što me u mislima i dalje obasjava. Zanima me koliko bi ti vremena trebalo da se za nadu zakačiš, da probaš, da se prepustiš. Zanima me čega se to plašiš. Zanima me. Sve me zanima.
Ali lik ti polako blijedi.
Zaboraviću poglede. I sva tvoja neobična pitanja koja su najednom postajala sasvim obična. I to kako sam potpuno promašila odgovore na neka od njih. Ko zna zbog čega. Da se dokažem. Da te ne povrijedim. Kao da je bitno. Kao da si neko bitan. Tja, ja te i ne poznajem. I koga je briga za tebe? Koga je briga što tako tiho tuguješ? Kome je važno što se tako glasno uništavaš? Kakva je to šteta?! Meni nikakva. Ja neću da te spašavam. Neću, neću, neću. A tako bih prokleto htjela.
Zaboraviću kako izgledaš. Zaboraviću i to kako je lako po glasu ti prepoznati kad te nešto iz takta izbaci. Ali možda neću zaboraviti onu tugu što ti je na koži namirisah. I što me povuče u tvoje ponore, koji su ništa drugo do ovi moji. Tako su gorko-najslađe poznati. Bole, a volim ih. Izgleda da ništa drugo kao njih ne volim.
Sve ću da zaboravim, tuga će da ostane. I ne brini, pronaći ću je opet u nečijem drugom liku. Svaka će na moju da miriše. U svima tražim sebe, a ne mogu da se pronađem.
U svima tražim sebe, a ne mogu da se pronađem.
Zaboraviću, najzad, i kako se zoveš. Sve ću da zaboravim. Samo će tuga da ostane. Tvoja i moja. Na različitim mjestima. Da se same po nekim nebitnim tijelima rastaču i krvave im tragove ostavljaju. Da povređuju. I da jecaju dok mi pjevamo.
Zaboraviću te. Vrlo brzo. I ti ćeš mene, znam. A koga je još briga za zaboravljene ljude? Umukni.
Doći ćeš, možda, jednom negdje gdje sam ja. Reći ću ti da te nisam zaboravila. I samo ću te napola slagati. Poželjećemo još. Tada ću odmah da ti kažem da umukneš. Da ne bih opet morala mnogo da zaboravljam.
***
Nije mi važno što te nemam. Gradio sam te od utisaka koji su kroz filter moje prošlosti prošli. A taj je filter star i zamrljan. On ne pročišćava. Naprotiv, dodaje ti mrlje koje nikad nisu ni bile tvoje. Učini da mislim da te poznajem. Tebe i sve te nalik tebi. A mnogo ih je.
Gledao sam te i vjerovao ti. Vjerovao sam sebi da mogu vjerovati tebi. Vjerovao sam da znam ko si, a da te ništa pitao nisam.
Prokleti utisci… Tako su promjenljivi. Juče mi se svijet naglavačke okrenuo. Učinilo mi se da konačno mogu strahu da priđem. Ne da ga pobijedim. Nego da pobijedim, uprkos njemu. Zajedno sa njim. Da mi je tu, u grudima, a da mu prkosim. Juče mi se svijet naglavačke okrenuo. Učinilo mi se da konačno mogu. Šta? Da imam, da sanjam, da volim, da živim. Da lakše koračam. Da plešem po kamenju, uz muziku koju u sebi nosim, tamo gdje je niko ne vidi. Pa da je zapjevam po tvojoj koži.
Danas je drugačije. Probudio sam se nemoćan, ljut, zbunjen i uplašen. Sve je to glupavo, mislim. Zavaravam se. Ništa meni ovo ne treba. Kome još treba da ga po glavi pomaze, na grudi naslone i u čelo poljube? Kome još treba da ga vole? Valjda ne meni. Prevrnuo sam očima i odlučio da juče uopšte i nije bilo tako dobro. Ne, ne, tu, u stvari, ništa baš nije ni valjalo. Nisi ti moj spas. Ravnodušnost jeste.
Utisci, prokleti utisci… Tako su promjenljivi. Varljivi. I ne zna se jesu li gori oni što na strah zaborave ili oni što su od straha satkani. Strahovi ili nadanja. Šta više boli?
A čemu se ti nadaš? I da li se varam ako mislim da zvuk tvog nadanja poznajem, jer i u meni jauče? Čega se plašiš? I da li se varam ako mislim da nam strah iste boje nosi?
Nisam u tebi tražio sebe. Tražio sam ono što nemam. Otišla si baš kad sam pomislio da sam te našao. Otišla si, da mi ne razbiješ iluziju da sam te našao. Lakše te je voljeti kad ne postojiš. Lakše te je pamtiti kad nisi tu. A ti vrlo dobro znaš kako upamćena da ostaneš. Upamćena i sama. Neviđena. Izmaštana.
Zato mi nije važno što te nemam. Boli me što nemam bilo koga, da na njega mrlje prošlosti zakačim. Ti si tu samo još jedan neko nalik tebi. Nalik konačnosti i olakšanju. Sve sam što mi treba u tebe učitao. Ne poznajem te. I baš te zato u sjećanju držim.
Doći ćeš, možda, jednom negdje gdje sam ja. Reći ću ti da sam te zapamtio. I samo ću te napola slagati. Poželjećemo još. Tada ću odmah da ti kažem da odeš. Da ne bih morao nešto drugačije da pamtim.
***
Trčimo ka onome od čega bježimo. Tako smo, prokleto, podešeni. Nalazimo samo to što smo već imali. Pa onda vjerujemo da volimo, dok samo pokušavamo da neku istu priču drugačije završimo, nadajući se da ćemo baš ovog puta da uspijemo. A onda na identičnim mjestima i zareze i tačke ispišemo.
Oni su nebitni. Da li ih pamtimo ili ih zaboravljamo, svejedno. Svi su tek izmaštani. I protiv naših fantazija nemaju neke šanse.
Teško je iz sebe se pomjeriti, pa nekoga drugog zaista vidjeti. Teško je, ali tek tu ljubav počinje. Izvan mrlja prošlosti. Izvan mašte. Izvan sebe.