Poželio sam da te od budućnosti sačuvam. Od svega onoga što može biti, a naročito od onoga što možeš biti. A to je lakše kad te nemam. Odvojio sam za tebe jedan poseban ćošak u glavi. Ćošak posebnih, ako tako hoćeš. U njemu smo samo ti i ja. U njemu se osmjehuješ onako kako volim. Govoriš ono što želim da čujem. Mašeš mi, šalješ mi poljupce i plešeš kad ja zapjevam. Miluješ me i plačeš. Plačeš sa mnom i zbog mene. U njemu si ti – ti, za mene. Postojiš za mene. Postojiš zbog mene. Moje te misli oblikuju, a moji ti strahovi život daju. Više si od slike iz prošlosti. Ti stvarno tu živiš. Tu, u meni, i nigdje drugo.
Nemam te, ali se ništa promijenilo nije. Čuvam te. A lakše te je van stvarnosti čuvati. Lakše te je van stvarnosti imati.
Ne želim da te sretnem, jer to za mene nećeš biti ti. Zar da postojiš, krećeš se i mijenjaš tamo negdje nezavisno od mene? Zar da obitavaš van mog sjećanja, u drugačijoj odjeći, sa drugačijom frizurom i sa nekim drugim ljudima oko sebe? Zar bez mene?! Zar da ti se događaju stvari koje ti ja nisam uradio? Zar da si osoba, kad sam od tebe božanstvo stvorio? Tamo, u ćošku. Tamo gdje stvarnost nema moć. I gdje je sve ja, pa čak i ti. Ne, to je nemoguće.
***
Zakačimo se za slike iz prošlosti i ne puštamo. Pripišemo ljudima sve ono što bismo željeli da su bili, pa se ubijedimo da baš to i jesu. Zaključamo ih u neki ćošak svijesti, pa od njih marionete napravimo. Maštamo o tome da igraju kako mi sviramo. Ubjeđujemo se da samo zbog nas i za nas postoje. I samo onakvi kakvim ih mi pamtimo.
A sjećanja, opet, diktiramo mi. Nikako oni. Mi znamo ko su i kakvi su. Sve o njima znamo, a da ih nikad upoznali nismo. Pa onda, navodno, za njima patimo. Dok oni ostaju neviđeni i nevažni.
Ne boli nas što ih nemamo. Boli nas što nemamo ono što od njih stvaramo.
***
Ako me sretneš, ćutaću. Ako poslušaš, čućeš:
Postojim, živim, krećem se i mijenjam, tamo negdje van tvog sjećanja. Moji su dani svim nijansama obojeni. Ne poznaješ me. Ne poznaješ me i ne patiš što me nemaš. Patiš što nisam slika koju o meni stvaraš. Uzalud me od budućnosti čuvaš. Bivam sve što mogu biti. Čovjek sam, zamisli!
Više sam od tvoje predstave o prošlosti. Više sam i manje od onoga što od mene, tamo u ćošku, praviš. Živim, van njega. Tamo, u nekoj stvarnosti u kojoj sam ja – ja, za sebe.
Postojim van tebe.
***
Prije nego što čovjeka u ćošak zarobiš, daj mu šansu da bude.
Prije nego što sebe u ćošak zarobiš, dozvoli da budeš.
Zaboravi na savršenstvo.
Izađi iz slike koju o sebi stvaraš. Prigli sirove strahove. Pa priznaj:
„Evo me. Slab sam i jak. Tužan i radostan. Glup i pametan. Grešan. Sve sam. Postojim. I voljiv sam. Čovjek sam. Probaj me“.