Pokupio sam sve trenutke u jednu konačnost. Riješio da ih zavazda zaboravim. Bilo, pa prošlo. Prošlo? Prošlost je sumnjiva kategorija. Koliko puta treba da prođe da bi prestalo da se dešava? Koliko puta da se ponovi da bi konačno prošlosti pripalo? Onom nekom starom tebi na kojeg se sa saosjećanjem osvrneš, pa mu mahneš, siguran da je on sad siguran? Siguran da si ti bez njega takvog siguran? Ako ga pustiš, da li se uopšte desio? Ako ga se grčevito držiš, da li se zapravo dešava, ili izbjegava da se desi?
Pokupio sam sve trenutke u jednu konačnost. Riješio da ih zavazda zaboravim. Čini mi se, kao da se nikad nisu ni desili. Pokušavajući da ne postanem ono što mi se desilo, postao sam onaj koji ne može da podnese da mu se desilo. I koji sve od sebe daje da mu se ne ponovi. Postao sam, navodno, neko drugačiji. A opet sam tako prokleto onim istim određen. Bez istog ni moje različito ne postoji. Bez istog ne bih ni znao ko sam. Ne, ne bih izgubio pola sebe. Izgubio bih sve. Ma, ne bih ni postojao.
Čuvam trenutke koje želim da zaboravim. Čuvam ih tako što na njih ne mislim. Oni mi diktiraju kako da mislim. Utkani su u svaki milimetar moje kože. Ne mogu u svijest da ih prizovem. Ali mogu da im iznova i iznova počast odajem. Pa to i činim. Kroz odluke koje donosim i one koje ne smijem da donesem. Kroz značenja koja stvaram i ona koja odbijam da preispitam. Kroz san o bijegu i bijeg od bijega koji mi san održava. Kroz još jedan isti dan. Istu godinu. Kroz nepromjenljive utiske. I kroz ideju da sam nedodirljiv.
Čuvam trenutke koje želim da zaboravim. Zakopavam ih u duboke grobove. A oni mi, podmuklo, u dvorištu izrastaju. Prepoznam ih tek kad bude kasno. Tek onda kad me još jednom za isto mjesto ujedu. Pa poželim da ih, proklete, konačno smrvim. I da najzad nešto drugačije postanem. Nešto njima neodređeno. Ali ne mogu. Ne mogu. Opet biram sigurnost nesigurnosti koju poznajem. I jedino što uspijevam da zaboravim jeste to da sve što zakopam negdje opet nikne. Pa onda kopam, i kopam, i kopam… dok se, povijen, ne srušim.
***
Nisi ti, prijatelju, nedodirljiv. Samo si previše puta sebi potvrdio da to moraš da postaneš, da ne bi nestao. Da bi postojao. I ne, ti nikada zapravo ne zaboravljaš. Ti hraniš prošlost tako što od nje bježiš. Svi ti se prethodni trenuci u sadašnje pretaču, a ti ne primijetiš dok ne bude kasno. A onda, na zadatak. Kopaš, i kopaš i kopaš… dok ti se ne učini da se nije ni desilo.
Ne ponavlja se prošlost svima koji je ne pamte. Ponavlja se onima koji ne smiju ništa sem da je zaborave.
Desilo se. I bilo je užasno. Ne moraš da zaboraviš. Ne moraš nepobjediv da postaneš. Možeš i drugačiji da postojiš.