Tražio sam ono što nikad imao nisam. I tražio sam na raznim mjestima. Na svim mjestima. Svuda i od svakoga. Još samo malo, činilo mi se. Još samo malo, uvjeravao sam se. Trčao sam, jurio, grabio. Na svoja saplitanja slijep ostajao. Ili, još bolje, drugome ih u greške upisivao. Minus, po minus, dok ih ne prekrižim. Pa poželim neke druge ljude, da od njih isto tražim.
Još jednom nazujem znane korake. Zaboravim gdje su me prethodno odveli. Opet mi djeluju, nekako, ispravni. Jer druge nemam. Druge nemam, pa istima u mjestu trčim. Nemam više o šta ni da se spotaknem. Osim, još jednom, o sebe.
Tražio sam, ali više ne tražim. Previše sam se puta za isto mjesto ugrizao. Uporan, samo što se nisam raspolovio. Više ne tražim. A ipak mi treba…
***
Očekivanja… Ta skrivena nit između dva čovjeka koja se, nepošteno, nevoljom proglašava. Nedjelom. Brzom prugom do patnje. Čudovištem koje treba sakriti, o njemu lagati, omču mu oko vrata vezati, pa čim se promoli pritezati. Tako se najlakše mir postiže. Sklad. Tišina.
Želje i potrebe… Ta prediva što smo, budale, patetičnim, sebičnim i štetnim prozvali. Ne traži. Ne pokazuj da ti treba. Negdje te tamo medalja za ćutanje čeka. Ne traži, da bi dobio. Još bolje, ma uopšte ti ne treba. Nemoj da ti treba. Tako se najlakše mir postiže. Sklad. Tišina.
No, tako mir sopstvo tišinom uguši. Osudi ga na neprogovaranje. Zatvori ga u tamnici nedjelanja. Prevari ga da mu je tu baš dobro. I da nigdje bolje nema.
Zarobljeni u otaljavanju koje životom nazivamo, ubjeđujemo se da nam je sve potaman.
A ima kod nas i nekog skrivenog zadovoljstva u tome što sebe na uzdi držimo. Uzdižemo se tako što ne postojimo. Pa se utrkujemo ko će da bude bolji u netraženju. Kome će više da „ne treba“. Ko će glasnije da ne želi. Ko će vještije od svijeta da se sakrije, ne bi li, navodno, mir sačuvao. Čiji će oreol od tišine da bude veći, kao dokaz uzvišenosti, plemenitosti, svetosti… Takmičimo se koga će bolje da nema. Dok to ne postane jedini način da nas ima.
Umori se čovjek od takvog dokazivanja što mu omču oko vrata steže. Smrvi ga misao da vrijedi tek dok ništa ne očekuje. Od drugog čovjeka. Od svijeta. Od sebe. Zafale mu osjećanja. Poželi da ih iz uspomena izvuče. Poželi da budu više od sjećanja. Poželi čovjek da ga ima više nego što ga nema.
I zatreba mu. Svašta mu zatreba.
***
Očekivanja, želje, potrebe… Te skrivene bitnosti što smo, podmuklo, priprostim nazvali. Tvari što život tvore. Možda ćeš ih vješto od drugoga skrivati. Možda će ti neko i povjerovati. Čak se tvom miru i podiviti. Na njemu ti pozavidjeti.
A neće vidjeti da sve iz tebe vrišti da izađe i da se pokaže. Neće vidjeti da je sav taj sklad samo varka. Primamljiva zavrzlamica što u pasivnost vodi, pa ti njome sopstvo guši. Da su te ubijedili da se tišinom uzvišenost postiže. I da sad stojiš sam i prevaren. Ogorčen i kivan na obećanja što se nikad ne ispune, na medalje što, gle čuda, stojeći u mjestu nikad ne osvojiš. I iscrpljen. Iscrpljen od toga da te nema.
***
Nazuj neke druge korake. One što te iz mjesta pomjeraju. Spotakni se. Ustani. Traži. Želi. Sanjaj. Prestani da se za isto mjesto iznova ugrizaš.
Diši.
Treba ti.