Dugo mu nije bilo jasno zašto se baš njemu takve stvari dešavaju. Čime je, zaboga, zaslužio da ga iznova i iznova ostavljaju? Zar njega, koji sve svoje njima podredi? Zar njega, koji ih obasipa sitnicama? Koji im daje i ono što nisu tražili, čitajuću u njihovim očima ono što ne umiju da izgovore? Žureći da im misli preduprijedi. Žureći da im bude tu. I ne tražeći baš ništa zauzvrat? Tražeći samo, eto, da ostanu. Kao da ovo nije najveće traženje od svih.
I uvijek se plašeći da neće.
Njegovi su se strahovi ostvarivali. Očekivanja su mu se potvrđivala. A biti u pravu je najveća utjeha. Ona donosi olakšanje u trenutku kad još jednom ostane sam. Jer, ako vam ne ostane ništa, neka vam ostane makar to da ste znali da ćete bez ičega ostati.
Valjda se baš zato nije ni usuđivao da zaista povjeruje da će neko ostati. Tražio je, uvijek se napola nadajući da neće dobiti. Jer, šta bi on, zaboga, sa tim? Koje bi inkantacije trebalo da nauči kad ove stare oduči? I kako da ga te nove zaštite?
Toliko je puta svoje strahove potvrdio, da su oni bili jedina istina za koju se mogao zakačiti. Lakše je takvu istinu iznova i iznova proživljavati, nego neku novu potražiti.
I krivio ih je. Sve ih je krivio. Zar oni? Zar njega? Zar opet? I dokle više?
Ostavljali su ga praznog. Uvrijeđenog. Povrijeđenog. A on je odagnavao tuge toliko dugo i toliko uspješno da su zaista nestajale. I svaki naredni put je bivalo lakše.
Svaki naredni put je boljelo manje. Dok, najednom, nije prestalo da boli.
Onda kad postanemo imuni na bol, znamo da je vrag odnio šalu. Ili, ne znamo. Češće ne znamo, jer nam nedostatak bola stvara jednu opasnu iluziju – da smo iznad situacije, da smo uspjeli, da smo pronašli mir. Jer nam je lakše okameniti se, nego se rastočiti. Biti jak. Biti nedodirljiv. Biti na tronu.
Sve dok, takvi, sami sebi ne postanemo teški.
Sjediš.
Slušaš.
I sudiš.
Daješ im slamčicu
Za slamčicu
Ispraznog zadovoljstva.
Ne pomjera te
Ta
Nakazna razmjena.
Već si na tronu.
A sa njega je
Teško sići.
Na njemu je
Teško
Sjedjeti.
Na njemu je teško.
Hladno.
Samotno.
Sramotno.
Zar stvarno ne umiješ
Ništa
Sem da odozgo piljiš?
U ljude što se vole
Što plaču
I ljube se.
U ljude kojima je
Blizina
Bliska.
Što se o sebe sapliću
Ali
Drugome u naručje padaju.
I nije ih stid
Što ne nose krunu.
Što su oni.
Zar stvarno ne znaš
Kako da
Staneš?
I budeš.
Stvarno budeš.
Budeš stvaran.
Teče li ta krv u tebi?
Imaš li mesa na sebi?
Jesi li, prokleto, živ?
***
Dugo mu je trebalo da perspektivu promijeni.
Dosta mi je toga da sam sam. Da sam kamen. Ako mi suze krenu, neće stati. A kome to treba? Ko će to da trpi? Koja će budala to da zavoli?
Ni sa maskom, ni bez nje, za mene ljubavi nema. Ona je za neke drugačije duše. Za one što vole. Pa ih vole zauzvrat.
Ja ne volim. Ja grabim. Punim dušu tričarijama i upinjem se da ih sa ljubavlju pobrkam. Da se prevarim.
I kako ja da volim, kako? Kako, kad sam gladan priznanja? Prihvatanja. Potvrde.
Kako, ako dajem samo zato da bih dobio?
***
Možeš. Kad ti težina kamena postane previše.
Možeš. Kad se konačno rastočiš.
Možeš. Kad prestaneš da bježiš.
Možeš. Kad ti nešto postane važnije od toga da budeš u pravu. Od toga da ti se strahovi potvrde.
Možeš. Kad pretpostavke promijeniš.
Možeš. Kad preko puta vidiš osobu, umjesto stvari koju hoćeš da zadržiš. Koju moraš da zadržiš.
Možeš. Kad, prokleto, oživiš.