Bježimo od neprijatnosti. Tobože, postavljamo granice. Čuvamo mir.
Usput se zatvorimo. Pa pobjegnemo i od iskustva, da nas ne bi, zaboga, iz udobnosti izmjestilo. Iz sigurnosti poznatog, ma kakvo ono bilo.
Bježimo od boli. Demonizujemo je, sigurni da nam ništa dobro ne može donijeti. Sigurni da je nismo zaslužili. Nema tu sreće, a sreća se traži. Ubijedili su nas da drugačiji život ne vrijedi živjeti.
Bježimo od bliskosti. Bivamo sa drugima tek toliko da prekrijemo, i prikrijemo, ogrmonu grudvu usamljenosti u utrobi. A veo je proziran. Pa uspijevamo tek da se na momente zavaramo. Da se ponadamo da smo je pobijedili i da smo ovog puta baš pronašli ono što nam treba. U nekome drugom i u samom sebi.
„Sa tobom ću moći“. Laž koja u zanosu na istinu liči. I koju uzaludno pokušavamo u istinu da pretvorimo, a da nas, pritom, ništa ne zaboli. Da kroz bitku bez ogrebotine prođemo. Da isti ostanemo. A da se sve okolo promijeni.
I tek što se nazre bolno mjesto, svoje ili tuđe, a mi zbrišemo. Tuđe ukazuje na svoje. Svoje ne možemo da podnesemo. Svoje ne smijemo da pokažemo. Jer, ko će, zaboga, tako nesavršene da nas voli? I čije slabosti mi možemo da prigrlimo dok svoje odbacujemo, negiramo, skrivamo, preziremo?
Bježimo od sebe. Jer, ko smo?
Hronični bjegunci. Eto, to smo.
***
Ali, avaj, život ima fantastičan smisao za humor. Ono od čega bježiš, na kraju te uvijek sustigne.
Kad ostaneš sam sa sobom, bez distrakcija koje ti misli zamagljuju, bol prokulja na sve strane.
Usamljenost koju pokušavaš da udaviš se tvojim manevrima hrani. Pa raste. I raste. Dok grudva iz utrobe ne preuzme oblik tvog tijela. Dok ti nutrinu ne ohladi. Dok te ne zamrzne.
A oni vješti potezi kojima izbjegavaš neprijatnosti dolaze po visokoj cijeni. A cijena je tvoj život. Onaj proživljeni, ne onaj odživljeni.
Približi se. Priznaj ono što ne smiješ da priznaš. Izgovori riječi kojih se plašiš.
„Radio sam najbolje što sam znao, da preživim. Od života sam u šturost pobjegao. U neke dane što moji nisu. Ne volim ih, ali makar manje bole. Ili mi se tako čini, sve dok se sav u bol ne pretvorim. I neka je bilo kako je bilo.
Moje su me odbrane spasile, na tome im hvala. Danas me žuljaju. Danas me sputavaju. Danas me, proklete, od života otimaju.
Dođi. Pustiću te da se preda mnom ogoliš. Pustiću te da me otkraviš. I boljeće, ali neću pobjeći. Ostaću, da ti budem više od svjedoka. Da mi budeš više od totema. Više od moje predstave o onome što jesi. Da zaboravim predstave o onome što bi ja trebalo da budem. Ostaću, da budeš ti i da budem ja.
Dođi, da zajedno život upijemo, sa svim bolima koje nosi. Dođi, da se ovako nesavršeni zagrlimo“.
Približi se. Priznaj ono što ne smiješ da priznaš. Izgovori riječi kojih se plašiš.
Prestani da bježiš. Ne odživljavaj. Živi.