„Trudio sam se da ti život u bajku pretvorim. U jedno „srećni do kraja života“ od kojeg bi samo budala pobjegla. Pazio sam te, čuvao te, misli ti u stvarnost pretvarao. Trenutke sam u osmjehe oblikovao. Klimao sam glavom na sve tvoje riječi. Ćutao sam o svemu što na radost ne liči. Ćutao sam, da nas ne pokvarim. Bivao sam povrijeđen, a da nikad nisam povrijedio. Bivao sam ostavljen, a da nikad nisam ostavio. Bivao sam savršen, a ostavljen“.
***
Naučeni da se iza poznatog sklonimo, ubijedimo se da ništa drugačije nismo ni željeli. Odigravamo odnose prema notama davno zapisanim u svesci prošlosti. Tako ih neprilagođene na sadašnjost primjenjujemo, sve sa željom da stvorimo budućnost koja će biti drugačija, a koja, opet, ostane ista.
A onda treba ove naše davne „alate“ nekako oplemeniti. Treba im drugačije ime dati. Treba ih pred svijetom u zlato umočiti. Treba im suštinu zakopati slojevima ispravnosti. Dobrote. Savršenstva.
Treba moći reći: „Sve sam uradio kako treba, a oni su me zgazili“.
Treba, nekako, sam sebe podnijeti. A to je lakše ako vjerujemo da smo besprekorni.
Ako smo svima dobri. Ako nema šta da nam se zamjeri. Ako samo budala može da nas osudi. Ako samo ludak može da ne tapše na naše performanse i da se ne divi našoj nesebičnosti. I velikodušnosti.
***
Mi stvaramo sebe prema pogrešno protumačenim tuđim nadanjima. Dajemo ono što mislimo da se traži. Vjerujemo da ih volimo baš onako kako priželjkuju. A ne vidimo da su želje naše. Da su nadanja naša, duboko zakopana ispod onih slojeva plemenitog zlata kojem se mana ne može naći.
Mi dajemo ono što nama treba, ubijeđeni da djelamo iz čistog čovjekoljublja.
Mnogo je skrivanja u našem izrazu. Jer sopstveno znači izdaju.
Mnogo je prihvatanja neprihvatljivog. Jer konflikt znači kraj.
Mnogo je traženja našminkanog u nesebično činjenje. Jer treba biti „dobar“.
Mnogo je pretrpljenih izdaja. Jer je lakše biti onaj što trpi, nego onaj što povređuje.
Mnogo je zaboravljanja pogrešnih poteza. Jer je savršenost imperativ.
I mnogo skrivenog bijesa. Jer se ne smije priznati da i nama nešto treba.
***
Mnogo je teško reći:
„Trudio sam se da život u bajku pretvorim. U jedno prividno „srećni do kraja života“ od kojeg se ne bježi tako lako. Kupovao sam pažnju pažnjom. Nudio sam najveće osmjehe, ne bih li još veće dobio zauzvrat. Tvoje sam riječi u svoje pretvorio. Ćutao sam, da me ne provališ. Da slučajno mene u meni ne vidiš. Ćutao sam, da te zadržim. Nevidljivim sam nas lancima vezivao. I sve sam to ljubavlju nazivao. Žmurio sam na otrov u koju sam dane umakao. Odbijao da vidim rane koje sam nanosio. Ostajao sam ostavljen, ali savršen“.
Mnogo je lakše u sopstvenu bezgrešnost vjerovati. Pa se njom pred svijetom ponositi. Divljenjem se hraniti, a na sažaljenje se mrštiti.
Teško je priznati da u nama i otrovi i zlata ima. I mnogo čega između. Teško je, ali oslobađa.