Ako postoji jedna stvar koja nikad neće prestati da me iznenađuje, a to je čovjekova sposobnost da uništi svoj život i da ga živi kao da bolji ne postoji. Da se sa njim rukuje, te utjehu pronađe u činjenici da će jednom, ipak, morati da umre.
Hrabrost, neko bi rekao. Stoicizam. Neizbježnost patnje. Neminovnost boli.
Okej, sve to mogu da priznam. Donekle.
Ali, gdje je granica nakon koje se više ne radi o čovjeku koji je spreman da se nosi sa životnim nedaćama, da ih podnese, pa da iz njih poraste? Gdje je granica nakon koje se radi o čovjeku koji je sebe osudio na patnju, pa pobjegao od odgovornosti? I to tako suptilno i sofisticirano, da ne možemo ništa osim da sa njim sudbinu proklinjemo. Da se glasno divimo njegovoj povijenoj kičmi. Da ga potajno ga žalimo.
I da se zahvaljujemo silama u koje vjerujemo što nismo na njegovom mjestu.
Jer, ima u nama nečega što se tuđoj muci, makar na trenutak, obraduje. Bolje on, nego ja, kažemo. Pa se ubijedimo da naši životi i nisu tako loši, kad ih sa tuđima uporedimo. I tako se na isto putovanje upustimo. Ono koje vodi što dalje od odgovornosti. Od agensnosti. Od ideje da nešto možemo. Od ideje da bi nešto trebalo. Da nam stvari nisu predodređene. I da smo mi ti koji biramo.
***
Jezik kojim govorimo je odraz svijesti koju živimo. Pa se ovakvo spiranje odgovornosti sa ramena može i kroz njega vidjeti.
„Ne znam šta me je snašlo“.
„Zašto mi se ovo dešava?“
„Šta ja tu mogu?“
Rečenice koje te opravdavaju tako što ti aktivnu ulogu oduzimaju. Ovakve riječi, što pasivnošću odišu, su kao stvorene za pasivne pojedince, koji, zauzvrat, stvaraju pasivno društvo.
Valja se zapitati… Šta to naš jezik o nama govori, i zašto smo ga ispunili frazama koje govore o prepuštenosti? Zašto je inercija motiv koji u našem govoru iznova i iznova provejava?
Naravno, niko ovdje ne negira postojanje spoljašnjih faktora. Stvari se zaista dešavaju. Ponekad nas „snađu“. Ponekad ne možemo ništa da uradimo. Nađemo se bespomoćni u vrtlogu okolnosti, pa se kroz njih probatrgamo kako znamo i umijemo.
Problem je kad ovako pasivna pozicija u čovjeku preovlada. Pa ga u neaktivnosti zabetonira.
***
Možeš da sjediš na neudobnom kamenu i da posmatraš život koji mimo tebe prolazi. Možeš da se žališ da te žulja, dok istovremeno tvrdiš da ti tu ne možeš ništa. Da si, tako, „snađen“, a ne nesnađen. I da odživiš godine koje su ti date čekajući da se nešto promijeni, pa da se i tebi sudbina osmjehne.
Možeš da ostaneš pasivan, naučen da ti se stvari dešavaju, a da u njima ne učestvuješ. Možeš da ogrezneš u ideji da si tu tek da budeš tu. Dok više ne budeš. I da uopšte nije važno šta ćeš sledeće da uradiš. Pa zašto bi onda, bilo šta uradio?
A možeš i da se poigraš sa drugačijom mišlju. Šta ako si ti taj koji svoj život kreira? Šta ako može drugačije? Šta ako može bolje? Šta ako izbor uvijek postoji, pa čak i kad alternative nisu neke?
Imam za tebe jednu vijest. Nije revolucionarna, ali je često zaboravljena. Pasivnost takođe kreira život. Pasivnost je samo još jedna od alternativa. I nije neka.
Ali, možeš da izabereš da je ne izabereš.
Jednom ćeš, ipak, morati da umreš. Pa zašto u međuvremenu ne bi živio?