Nestajem u magli promašenog života. Stvara se od podrazumijevanja. Guta me, komad po komad. Od prsta do prsta. Želju po želju. Misao po misao. Moje po moje. Dok samo tvoje ne ostane. Dok me ne ostaviš samog i ogorčenog, da u život pesnicama udaram, kao u stijenu što se pomjeriti ne da. Dok ne odustanem i ne pomirim se sa svim što na mene ne liči. Pa još jednom ne priznam da sam slab i mali. Nego se, lukavo, sa maglom rukujem. Zagrlim je. Zavolim je.
Postanem. Nestanem.
Učinim šta treba, da preživim. Nestanem, da bar odživim.
***
Toliko je pravaca u tebi. A tebi se čini da nemaš, bez jedan. Pa se njega držiš, da slučajno ne sklizneš u tamo nešto što su ti provalijom nazvali. U tamo bilo šta što od podrazumijevanog odudara. Krećeš se, sanjaš, smiješ se i ljubiš – sve po taktovima. Juriš trenutke da ih u trajanja sklopiš. Imaš plan. I neka potraje. Neka potraje, neka se ne mijenja. Neka se iz iluzije ne preneš.
Ovo je život, rekli su ti. Ovo i samo ovo.
I šta ti tu sad da izmisliš?
A ti bi baš nešto drugo. Naziru se u izmaglici neki drugačiji pravci. Dozivaju te. Govore, šapuću, vrište. Jecaju. Mole. I ostaju tek krajičkom oka viđeni. Naslućeni. Tek toliko da te podsjete da ne treba. Da ne smiješ. Da je čudno, neprihvatljivo, glupo i neizvodljivo. Da postoji san i postoji život. I da se ta dva nikada sresti neće.
Ali, život je patnja, rekli su ti. A onda ćeš da patiš. To će biti tvoje „nešto drugo“. Tu ćeš se ugnijezditi. Posućeš po njoj dijamantskog praha. I malo vodenih boja. Ušarenjećeš je. Sijaće. Sijaće, kao ničija druga. Do detalja ćeš je osmisliti. I biće jedinstvena. Neponovljiva i nerazumljiva. Nerazumljiva, da bi u njoj jedinstven bio. Jedinstven i sam.
Hajde da se barem u patnji istaknem, mislićeš.
Kad ti se podrazumijevano ne svidi, lako je skliznuti u provaliju posebnosti. Pa tamo najposebnije patiti. Bez želje za osmišljavanjem pravaca koji zaobilaze ove tačke krajnosti.
***
Nestaćeš u magli promašenog života. Stvorićeš je od posebnosti. Od dijamantskim prahom posute patnje umočene u vodene boje. Gutaće te. Želju po želju. Misao po misao. Tvoje po tvoje. I ostaviće te samog i uzvišenog, da se životu podsmijavaš dok ga drugi žive. Da druge budalama proglasiš. Jer niko na tebe ne liči. I da još jednom ne priznaš da si slab i mali. Nego se, lukavo, sa maglom rukuješ. Zagrliš je. Zavoliš je. Ne puštaš je, da ne nestaneš.
***
Tačno je da se u životu pati. Ali se, prijatelju, još ponešto radi. Poslušaj pravce koji te iz izmaglice dozivaju. Pogledaj ih. Neka budu čudni, neprihvatljivi, glupi i neizvodljivi. Pretvori ih u moguće. Misao po misao. Tvoje po tvoje.
Čuj šapat onoga što vrišti.
Dozvoli snu da se životu približi.