Rađamo se i rastemo. Od nas se mnogo toga očekuje. Da nosimo svoje ime, da govorimo svojim jezikom. Da budemo ovakvi ili onakvi. Pametni, dobri, poslušni. Savršeni i posebni. Savršeno posebni, ali na davno odobren način. Da odskačemo, ali da se uklapamo. Da, na kraju, postanemo svoji, dok ostajemo jasni.
Nauče nas da neslaganje znači napuštanje. Pa se postaramo da nikoga svojim izborima ne začudimo. Jer, rizik je preveliki. Čovjek ne može sam. Čak i kad samoću priželjkuje, on je sa nekim dijeli. Ako nikako drugačije, a onda tako što će da je, prkosno, ne dijeli ni sa kim.
Prkos je, ipak, druga strana istog lista papira. Prkos je nadlanica tvoje šake, bez koje ni dlana nema. A na dlanu su sve topline i stege uklopljenosti. Prkos je pola. I služi istom cilju.
Mi stvaramo lično gledajući u tuđe. A onda se usput ubijedimo da je sve to samo naše. Da smo pomoću nekih mističnih sila dospjeli na ovu planetu, neodređeni onim što ona nudi. Da nam niko ništa nudio nije, već da smo sve sami izmislili. Da smo sva značenja sami stvorili. A onda živimo ta značenja, kao da drugačija ne postoje. Jer, ne postoje, ako hoćemo prihvaćeni da ostanemo.
Ne postoje, ako želimo jasnoću da zadržimo.
***
Ej, ne brini, ovdje postoje pravila i za odstupanje od pravila. Dopušteno ti je da svoju posebnost umisliš. Dopušteno ti je da vjeruješ da si drugačiji. Čak je i poželjno. Jer, što da ne? Ako ti se privid dosasd nezabilježene jedinstvenosti servira, zašto se njom ne bi nahranio? Zašto bi nešto drugo tražio? Zašto bi mislio ako si već osmišljen?
A dobro se zna i koje su neobičnosti prihvatljive. Znaju se i epiteti za one manje prihvatljive. Zna se čak i šta činiti sa onim neprihvatljivim. U koju ga kategoriju zacementirati. Kako ga objasniti. Kako mu presuditi. Sve se zna, jer se ne znati ne smije.
Ovdje je toliko pravila, da ćeš neka sigurno slijediti. Zbog toga se i greške skupo plaćaju. Jer… Objasnili smo ti igru. Kako to sad da bi ti da igraš neku drugu?
Ovdje se zna kako da se živi. I kako da se životu ozbiljno pristupi.
***
Obična igra.
Desno, pa lijevo, pa desno.
Iz kruga,
Pa u krug.
Utrka za težinom.
Skokovi u ozbiljnosti.
U velike važnosti što
Više tuge donesu nego što treba.
U „tako treba“.
I paradoks smisla u
Najdivnijem besmislu
Kojim nas, jadne,
Vjekovima plaše.
Obična igra.
Sa mnoštvo pravila.
Nemoj desno.
Šta ćeš lijevo?
Odlazi. Vrati se.
Ostani.
Ne talasaj.
Ovako. Ne tako.
Tako nisi
Ti.
Tako nisi
Naš.
A ovako jesi.
Sve dok više
Ipak nisi.
I šta onda?
Obična igra.
Eto, to ti je.
***
Nikad više ozbiljnosti u igri. Nikad većih važnosti da nam značenja oblikuju, pa ih u rigidnost zatvore. Nikad besmislenijih smislova. Nikad manje talasanja, a nikad više brige o tome kako biti i ostati nečiji.
I nikad važnije zapitati se…
Ima li ljepše igre od života?