Skupi krila. Ma, odsijeci ih. Ovdje ti nisu potrebna. Ovdje se ostajanje na istom mjestu slavi. Ovdje su ti staze utabane. I zašto bi, pobogu, poželio da sa njih skrećeš? Pa sve ti je već neko pripremio. Da ti bude lakše. Da ti bude jasnije. Da im budeš jasniji.
Da te ne bude.
I dok je „tamo negdje bolje“, a da „tamo“ nikad ni vidio nisi, ovdje je ipak udobnije. Pusti neka se drugi spotiču. Ti ostani tu gdje te nema. Odatle je teško svojom voljom propasti. Tu je uvijek neko drugi kriv.
***
Zaglavi se čovjek u onome što mu govore da jeste. U onome što, prosto, mora biti. Zbog sebe, a zarad nekoga drugog. Pa to i postane. Pa povjeruje da ništa drugo niti može, niti treba, osim da istim putevima gazi, ubijeđen u svoju nesposobnost da sa njih skrene. Stranputice su nepoželjne. Opasne. Ta, samo im ime kaže.
A privlačne su, majku mu. Njihova te melodija vuče. Uvijek nova, nikad zapamćena. A ipak, istim notama odsvirana. Notama što na drugačije mirišu. I što ispred tebe plešu, pa plešu, ne bi li te namamile.
Ali ti znaš da su stvari iz daljine ljepše. I da je bolje o njima maštati, nego pokušati da ih dohvatiš. Jer, šta ako se pokaže da stvarno ne možeš? Kako ćeš podnijeti da budala ispadneš?
Bolje je, ipak, na sigurnom ostati. Pa se kao bukvar naučiti. I iznova i iznova ga u istim taktovima recitovati. Naviknut na sve. Lišen iznenađenja. Pobijeđen, dok misliš da pobjeđuješ.
Osušen, dok misliš da cvjetaš.
I dok je povremeno sanjarenje sve što sebi možeš da dozvoliš, i ono zbog čega sebe prekorijevaš dok misliš da te iz mase izdvaja, ne uviđaš da je to samo još jedan isti put. Da se ni po tome mnogo ne razlikuješ od onih koje su ti puteve krčili. Da i njih, kao i tebe, maštanje o drugačijem održava. Da ih zadržava.
Da im „ovdje“ čini podnošljivijim. Jer je sve manjkavosti lakše podnijeti kad vjeruješ da su privremene. I kad imaš šta da svrstaš pod „jednoga dana“. Zašto bi, onda, želio da taj dan dođe? I šta bi ti ostalo kad ti on ne bi ostao? Sa čim bi ostao kad san ne bi imao?
Želja za drugačijim te ne čini posebnim. Čini te baš istim. Skupio si krila, ali ih nisi odsjekao. I ti si ih, kao i oni, sačuvao. Da ti san održavaju. I da ih nikad ne upotrijebiš, jer bez sna ne možeš da ostaneš.
Da ih nikad ne upotrijebiš, jer bi onda nešto sebi morao da priznaš.
„Nije mene niko zarobio. Sam sam se u okove gurnuo. U njima je udobno. Oni me miluju. Oni me oslobađaju. Dozvoljavaju mi da za svoju sudbinu druge proklinjem. I volim ih. Volim ih! Volim ih, jer me san o bijegu posebnim čini“.
***
Ako se ipak usudiš da krila raširiš… Zasviraj tad neke nove melodije. Zapleši. Pa pleši, i pleši. Spotakni se. Ispadni budala. Pa prašinu sa sebe otresi i pokušaj opet. I opet. I opet…
A ne moraš baš nigdje da odletiš. „Ovdje“ i „tamo“ nisu fizički prostori. Utoliko je teže od „ovdje“ ka „tamo“ otići.
Bolnije je.
Ali tamo bivaš. Tamo te ima. Tamo se svojom voljom propada. Tamo se živi.