Stvari se završe. Krajevi izbrišu sve što je prethodilo. Pa učine da razmišljamo o završetku, kao da je to jedino što je postojalo.
Učine da zaboravimo kako je počelo. Šta se, u međuvremenu, desilo. Koju smo ulogu mi sve vrijeme igrali. I još koliko ćemo je puta odigrati.
***
Prisjetimo se, ponekad, šta smo, osim kraja, imali. Preispitujemo šta smo još mogli da dobijemo. Režemo se mislima o tome šta smo sve dali, a možda nije trebalo. I baš nas briga šta nismo dali, a možda je trebalo.
Ne opterećuje nas ideja da smo jednako grešni. Lakše je okriviti drugoga, pa, navodno, staviti tačku, nesvjesni toga da, prokleti, zareze ispisujemo. Ili, još gore, da se na početak priče vraćamo, čitajući iznova ista slova, iste fraze. Iste radosti, iste tuge, iste bijesove… Ma, iste sebe. I iste druge, u malo izmijenjenom obliku.
Ne opterećuje nas ideja da se ponavljamo. Sa nekim drugim, a opet sami sa sobom. Upleteni u sopstvenu mrežu istih izbora u različitim tijelima, u kojima ništa dalje od poznatog ne vidimo. U kojima tragamo za istim nedobijenim stvarima. I koja, naizgled nesmotreno, a u stvari tako pažljivo, izaberemo – tako, da nam u njima identične note fale.
A bili smo i mi, valjda, tu neki akteri. Za razne smo uši istu melodiju svirali. Ali onako, tiho, da im svima suština promakne. Da nas nikad ne vide.
U toj smo trci da nevidljivi ostanemo i druge nevidljivima načinili. Za nas su svi oni samo kopije priče koja nikad napisana nije. A koja tako žudi da na papir izađe. I koja nikad neće, dok mi pero ne uzmemo.
***
Stvari se završe. Napuknu, pa prepuknu. I izblijede, možda, nekad.
Ipak… Ponešto ostane i kad ne ostane ništa. Ostane neka nit upletena u sliku tvog života.
Ostanu i neke riječi zaglavljene iza zuba. Osuđene na to da nikad izgovorene ne budu. Da istiha bockaju tamo gdje boli. U tugu. U krivicu. U jedno neizrečeno „izvini“.
Skupi sve prošlosti na jedno mjesto. Pronađi im zajedničku notu. Otkrij šta te je boljelo, i kako si drugoga bolio. Jer, jesi, i više nego što misliš.
Prigrli sopstvene greške. Ne kudi ih. One su tu jer bolje nisi imao. Umoči ih u zlato, pa ih na police poređaj. Tamo negdje iza, da ponekad provire kao podsjetnici. Na sve što si živio. I na ponešto što si pobijedio.
Umotaj se u mekano ćebe prihvatanja. Zatraži oprost. I pruži ga. Sebi, od sebe.
Okuraži se, tad. Daj život onim riječima što žuljaju. Poviči, ili prošapućI:
Nije mi bila namjera,
Zaista nije,
Da te pretvorim u platno
I po njemu
Ubjeđenja razlijem.
Da te napravim nijemim staklom
Od koje se
Moja nutrina reflektuje.
Da te upišem trajnim perom
U bilježnicu podrazumijevanih.
Neviđenih.
Da te zadržim
U čekalištu
Osmišljenih priča.
Da se ponovim,
Nije mi bila namjera.
Zaista nije.
Pa se zagrli. Svi smo pogriješivi.