„Šta sad praviš, dušo?“
„Ovo je zamak, tu ću da živim. Imaće ogromno dvorište puno životinja. I super će da se slažu, nikad neće da se svađaju. A ja ću da ih volim“. Teško je bilo odrediti da li je više plastelina imala u rukama ili po obrazima.
„A šta ćeš da radiš, osim što ćeš da voliš životinje?“
„Pa, zavisi. Šta poželim. Jedan dan ću možda biti pilot, drugi dan ću da sviram violinu. Za treći već ne znam, nisam još smislila. Možda budem telekomunikator.
„Šta?“
„Telekomunikator, mama. Znaš, onaj što komunicira sa teladima“.
„O, dijete moje slatko“, pomilova je po glavi i nasmija se. Nije bilo potrebe raspršivati joj iluzije, još uvijek. Sjetila se kako su njene davno raspršene. Kad odrasteš, prestaneš da oblikuješ plastelin.
***
Dok je posmatrala djevojčicu sa obrazima šarenim od plastelina, nešto joj se u grudima steže. Ovo dijete pred njom je još uvijek moglo da sanja. A ona je znala da se snovi baš i ne ostvaruju. Sjećala se svojih naivnih nadanja, sanjarenja o šarenom svijetu punom drveća od slatkiša i rijeka punih nektara. Bilo je i slatko i bolno toga se prisjetiti.
Još više je boljelo to što je znala da će se istorija ponoviti. Sve ono što čini da ova djevojčica danas sija od sreće i snova… sve će to sjutra da nestane.
Doći će realnost, a ona baš zna da obeshrabri. I ma koliko ti na to bio spreman, zadaće neke udarce koje nećeš moći da predvidiš. Spakovaćeš plastelin u kutiju zaboravljenih stvari i pohrlićeš za nečim čvršćim i sigurnijim. Zidaćeš život od betonskih blokova i tek se povremeno prisjećati šarenila o kojem si maštao. Služiće ti to samo kao potvrda dječije naivnosti.
Osvrnućeš se oko sebe i shvatiti da je skoro svima isto. I grebaće te to „skoro“, jer ćeš vidjeti da postoji šačica onih koji su uspjeli svoje snove da ožive. Pa ćeš se pitati zašto ti nisi mogao.
Zaključićeš da su ti podijeljene loše karte i da baš nemaš sreće. Slagaćeš sebe da nisi mogao drugačije. A onaj osjećaj da u stvari drugačije nisi smio ćeš sahraniti negdje duboko. Sakrićeš ga i od samog sebe, da te ne podsjeća na izostanak hrabrosti. Niko ne voli da sa svojim strahovima poglede ukrsti. A često nam je baš to potrebno.
***
Mi se odrasli busamo da smo pametniji, zato što smo prihvatili da ne možemo da budemo i piloti, i violinisti, i telekomunikatori. Ponosimo se time što smo ukapirali život i što takve naivnosti više u nama nema. Pa se sa osmjehom i tugom osvrnemo na dijete koje još uvijek mašta. Sažalijevamo se nad njegovom budućnošću, uvjereni da će realnost njime pod da obriše, ako ga ne usmjerimo… ako ga ne naučimo da se ograniči. Ako mu ne objasnimo da život nije od plastelina.
I gdje će ga to povesti? Gdje je nas povelo? Uglavnom smo izabrali jedan put, jednu filozofiju življenja, i crvenom olovkom precrtali sve ostale. Tako mora. Navodno se držimo nekih svojih principa, a rijetko prepoznamo da su nam to u stvari ograničenja.
Što je još tužnije, možda mi tu nismo ni imali nekog izbora. Život nam se, prosto, desio. A mi smo uradili šta smo mogli da ga preživimo. Da li nas, onda, boli to što dijete misli da može, ili to što mi znamo da ne možemo?
Život će uvijek da ti se dešava. Ljepota je u tome što ipak jeste od plastelina. I ne, nikada nisi previše odrastao da ga oblikuješ. Samo si naučen na betonske blokove.