Kažu da se veliki umovi odavno ne rađaju i da čovjek više nema šta značajno da postigne. Sve je već neko nekad davno obavio. Čini mi se da smo malo izgubili kompas po pitanju značajnosti. Nego, možda su i u pravu. A možda…
***
Sjedio je u kancelariji i prebirao po papirima koji su se iz dana u dan sve više gomilali. A on bio nemoćan da ih se otarasi. Dosadno je sve to. On je maštao o nekim drugačijim stvarima. Želio je da stvara i da učini nešto što će zbilja da smatra vrijednim. Pošto je davno naučio da baš i nije sposoban za to, dovoljno mu je bilo da se ponekad izgubi u mašti. Tamo je vodio neki drugi život. Tamo nije bilo ograničenja dosadne svakodnevice i zadataka neophodnih za opstanak.
Prisjećao se kako je kao mali bio omiljen u svijetu odraslih. Gdje god bi se pojavio, svi su ga hvalili, od roditelja, do nastavnika. I niko niije znao šta sa njim. Nisu znali kojim putem da ga povedu, pa su ga poveli onim redovnim. Naučili su ga da egzistira.
Vremenom je blijedio. Koračao je utabanim putem i počeo da vjeruje da drugi i ne postoje. Ili, makar, da nisu za njega. Trebalo je obezbijediti egzistenciju i znao je kako to lako da učini. Naravno, trebalo se i odreći svih onih sanjarenja i želja za skokovima u nepoznato. Ni sam ne zna kako, ali sve su te želje vremenom isparile. Ubijedio se da je sasvim običan. Sa primjesama patološke grandioznosti, kojih se treba otarasiti.
Tek bi s vremena na vrijeme osjetio neku neobjašnjivu tjeskobu. Davio se u površnosti onoga što ga je okruživalo i želio je da izađe. Nešto mu je govorilo da tu ne pripada. Nešto ga je tjeralo na promjene. Na trenutak bi pomislio da može da ostvari sve ono što je toliko želio. Osjetio bi da je spreman.
Ipak, uvijek bi se našao neko „ko mu misli dobro“, da ga iz tjeskobe izvuče uz par brzinskih savjeta. „Pogledaj šta si sve postigao do sad. Uspješan si, ugledan, poštuju te. Ljudi žive mnogo gore, pa ne skidaju osmjeh sa lica. Ako mene pitaš, nemaš razloga da ne budeš srećan. Treba samo da se osvrneš oko sebe i budeš zahvalan na svemu onome što imaš. Svima nekad bude teško. Ali, tvrd si ti orah, izdržaćeš. Samo gledaj da stojiš čvrsto na zemlji“.
Što je najgore od svega, nisu mu govorili neistine. Upravo je u tome i ležala opasnost uobličavanja. Uhvatiš se za jednu istinu i njome se utješiš. Sve ostale odbaciš. Samo, ponekad nije bilo jasno da li je ta utjeha zaista ispravna. Da li je zaista bilo potrebno vraćati se na utaban put? Ili je trebalo izdržati svu tu tjeskobu i krenuti u tabanje nekog novog?
„Treba mi taj izvještaj do kraja radnog dana“ – oštra naredba mu prekide razmišljanje.
Zatvorio je oči i disao duboko. Samo 3 udaha i izdaha su bila dovoljna da odagna sanjarenja. A onda se vratio u svoj davno osmišljeni svijet. Tu se dobro snalazio. Prekorio se zbog narcisoidnosti koja mu upravlja mislima. Prestao je da se ubjeđuje da može bolje i pomirio se sa tim da je sasvim običan. Običan, da običniji biti ne može.
***
Po svemu sudeći, velikani se više ne rađaju. A ja se sve nadam da svijet još uvijek nije sahranio svog poslednjeg izuzetnog čovjeka. No, ako živi na Balkanu, sve su prilike da su ga „unormalili“.
***
Kad te ubijede da je tvoja „takvost“ izopačenost, pa te ugledni tvrdi orasi koji „stoje čvrsto na zemlji“ iz čarobnjaka pretvore u bezveznjaka, imaš dvije opcije.
Obitavaj. Osjećaj da nisi šta možeš biti, ali ćuti. Istreniraj se na komande običnosti. Prijaće ti. Sputanost je sigurnost. Tu nema poraza. Živjećeš lagodno u svojoj nelagodnosti. Učini mi… osjeti još i ovo. Da si kukavica ohrabrena da sebe uokviri, a nikad spremna da se nadmaši… Zatim, živi. Ako se to tvojim životom može nazvati.
Druga opcija je nešto teža…
To što kriješ i od sebe samog… To što čini da se osjećaš kao zarobljenik pod vodom, gdje nedostatak kiseonika pritiska pluća… Tu gdje boli… Tu je tvoja snaga. Koristi je.
I da ti kažem nešto.
Ma koliko vješt ronilac bio, tvoje vrijeme pod vodom je ograničeno. U jednom trenutku, prestaćeš da dišeš. Osim ako ne odlučiš da isplivaš. A samo si na 3 duboka udaha udaljen od odluke. Dakle, „stisni muda“, samo kulturnije.
Iskorači na zemlju i pusti korjenje. Možda si baš ti žito u našem kukolju.