Svašta smo iznjedrili. Najviše, uglavnom, ove posebne, što se utrkuju ko će od koga više da se razlikuje, pa ih identičan cilj pretvori u iste. I to ne baš neke. Milioni posebnih glava, glasnih i svirepih. Jer, kako svoju, o tako vanvremensku, individualnost drugome na nos da natrljaju ako o njoj ćute?
***
Neki su očigledni. Vrište o svojoj posebnosti i kukaju kako ih niko ne razumije. Uglavnom su u nečemu uspješni, što im dozvoljava da potvrde sliku koju su o sebi stvorili. A ako baš i nisu, pa… to je zato što ih se svijet plaši, pa čini sve da ih uništi. Prokleti su darovima i talentima koje moraju da kriju, jer drugi ne mogu da ih podnesu. Ili, jer drugi žele da ih ukradu. Skrivene talente niko nikad vidjeti neće, ali ne zato što ne postoje (sram te bilo ako si to pomsilio), nego zato što mi to nismo zaslužili. Oni su gore, a mi smo svi ispod. Neosnovano samopouzdanje se ne trude da sakriju. Mi smo samo mravi u službi njihove veličanstvenosti.
Tvoj zadatak je da im narcisoidnost hraniš, da gledaš u njih kao u božanstva i da ih, a ovo naročito, nikad ne kritikuješ. Jer, otkud mravu pravo da sudi o božanstvima? Takvi ujedaju na sve što im ne zaliči na kompliment. A zube redovno šilje. Da jače zaboli.
Ima i onih suptilnijih, prefiganijih. Tvrdiće da su obični, da nisu baš ništa posebno, a grandioznost će kuljati pri svakom pokretu i potezu. Riječi su im u sukobu sa mislima, uglavnom svjesno. Shvatili su oni da se skromnost dobro prodaje, pa će je odglumiti. Žrtva koju neće lako podnijeti, ali će je podnijeti. Zavaravaju svijet, ne bi li ga pokorili. Veoma skroman cilj, zar ne?
Ti će te lažno milovati sve dok si opijen njihovom uzvišenošću, sve dok plešeš po njihovim tonovima, pa ih ubjeđuješ da nisu svjesni svoje divnoće. A jesu, samo ti to nikad neće priznati. Sve dok kroz tu divnoću ne prozreš, pa ispod površine pronađeš istu onu trulež. E tek ćeš tad da vidiš koliko zubi mogu da budu oštri.
***
A postoje i oni u čijim se uvojcima najljepše sakriti, pa zadrijemati… ivica obrušenih, da slučajno neko o njih mali prst ne udari… okeani šćućureni u tihoj stidljivosti duše. Bistri, i kada su blatom okruženi. Nažalost, domovi za pijavice što se slatkom krvlju hrane. Tako lako pogodni za nepogodne, što ih ubijede da im je srce prirodom izmrcvareno… i da su tužni jer, prosto, jesu. Bistrina što je portraćena u tuđim kandžama. Svjetlost što svuda toplinu širi, osim pred ogledalom. Takvi te ujesti neće, ali će izujedani da iskrvare. Jer nema ko rane da im zakrpi.
Primijetićeš ih po neprimijetnosti. Naći ćeš ih u uglovima. Skloniće ti se da nesmetano prođeš. A ti baš stani. Budi im odraz svjetlosti koju nose. Nek se obasjaju izujedana mjesta, pa ih zajedno izljubite. Malo im i ivice naoštri, kol’ko da se pijavice od njih odbiju. Takvi nam trebaju. Ali, trebamo i mi njima.
Tebi, što se tako divno skrivaš. Vrijeme je da sa periferije u život uplivaš. Trebaš nam.