Ti vjeruješ u jedno, a blatiš drugo. Ništa te baš mnogo i ne interesuje, ali ti je rečeno da to tako ide. Uzroci i posledice su nevažni. Ti znaš šta ti je činiti. Pa sve to činiš ne znajući zašto. Zadojen bezumnom poslušnošću prema prethodnim generacijama, koje isto tako lako prezreš, siguran si da van tebe ništa ne postoji.
Retorika ti je jaka kad treba da se usprotiviš tuđoj tupoglavosti i zadrtosti, a djela ti vrište u istom isključivom i uskogrudom tonu. Kudiš i prethodne i buduće, osuđuješ drugačije, i ubijeđen si da ste samo ti i tebi slični ispravni.
U svemu tome ti nije ni malo teško da kažeš da su te oni tvoji prethodni unakazili. Tako unakažen si ipak bolji od ovih drugih, zar ne? To je zasluga koju si sebi pripisao. Osvijestio si se, pa se popravio. Sve na priču. A trag ti i dalje smrdi na otrov.
Ti bockaš u tuđa zagnojena mjesta. Misliš, ako njihova probušiš, svojima ćeš konačno opravdanje da nađeš. Podražavaš kavge i izmišljaš besmislene razlike.
Na sve to imaš pravo. Ako su prethodni trovali tebe, zašto da ti ne truješ buduće? Možda drugačije i ne umiješ. I misliš da ne možeš da naučiš. Paradoks je u tome što vjeruješ da se čovjek ne mijenja, a prošlogodišnjeg sebe jedva da prepoznaješ. Mada, ono gdje stvarno treba da napraviš promjenu – tu samo još otrovi prikupljaš. Zaboga, da li će ti ikad biti dovoljno?
***
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, zar ne? Možda. Ali u čovječjem svijetu je malo drugačije. Promjena je konstantna. Postojanost ličnosti je samo otrcani izgovor za ljenčuge i trovače. Ako si isti, a želiš da budeš drugačiji, provjeri šta si od to dvoje.
A ako ne želiš baš ništa da promijeniš, svaka ti čast. Stigao si do cilja. Jeste da je cilj govnjiva baruština, ali očigledno ti je najprijatnije da u njoj plivaš. Odakle čovjeku pravo štap da ti ponudi? Ionako bi ga samo povukao sa sobom.
Tužno je kad je čovjek isključiviji od vuka. Pa ti vidi šta ćeš sa tim.