„Šta bi ovo?“
„Ne znam. Juče smo se vidjeli“.
„I baš ništa nisi primijetio?“
„Ne. Veseo kao i uvijek. Ne znam…“
„Da, i ja ću ga tako pamtiti“.
***
Bilo je teško gledati bezizražajna lica roditelja dok su im i znanci i neznanci stiskali ruke. Svi su došli. Neko da proba da pruži utjehu temo gdje utjehe nema. Neko iz znatiželje. Ali svi, uglavnom, jer je takav red.
A oni su žalovali dostojanstveno. Takav je, isto, red. Savršeno su odigravali svoju ulogu. Klimali su glavama i zahvaljivali se. Sve na note. S vremena na vrijeme bi im se oteo neki iskrivljeni, refleksni osmjeh dok su im ljudi prilazili. Naravno, ni trunke iskrenosti u njemu nije bilo. Bio je to samo odraz onog naučenog ponašanja… blijesak učtivosti koja se, izgleda, nikad ne zaboravlja.
Iznutra su bili bijesni. Duša im je siktala na svijet, na ljude, na sebe, na njega. Plamtio je požar u njima, ali su vatru dostojanstvom gušili.
„Svaka im čast, kako se dobro drže“, moglo se čuti tu i tamo. „Držati se“ je valjda sinonim za „pretvarati se“. Situacija u kojoj je očekivano da se razvrištiš od bola, a ti ipak moraš da odglumiš da si bolje nego što jesi. Refleksno brineš za utiske pred drugima, jer si siguran da niko ne želi bol ni da namiriše. Koji pardoks – upravo im je to i sahranilo sina.
Otići će kući. Pa će se tamo suočiti sa bolom. Slomiće se u hiljade komada, i neće znati kako da se sastave. Pred svijetom će ostati smireni, dostojanstveni, „čisti“. Jer… svijetu ništa drugo ne treba. Nisu oni došli da ih stvarno vide.
Svi prisutni su znali da je sve to „dobro držanje“ jedna velika farsa, i da je samo pitanje vremena kada će šminka da izblijedi. Ipak, birali su da povjeruju u ono što su površnim pogledom mogli da opaze. I nadali su se da neće biti svjedoci ničega dubljeg. Jer… ne bi oni to mogli da podnesu. Nisu oni došli da ih stvarno vide.
***
Život nije scena na kojoj moraš da se predstavljaš u najboljem svjetlu. Prestani da se šminkaš, zajebi dostojanstvo, i progovori. Ne traži da svi misle da si dobro. Traži pomoć. Kakva god tvoja istina bila, neko će da je prigrli, rane da ti zakrpi, pa da te ojača.
A svi mi koji se kasnije čupamo za kosu i pitamo se „šta ovo bi?“… ne bi bilo loše da razmislimo. Da li stvarno ne možemo ništa da primijetimo, ili biramo selektivno sljepilo? Je li se toliko plašimo sopstvenog bola da smo na tuđ postali i slijepi i gluvi? Jesmo li toliko krhki da tugu ne smijemo ni da pomirišemo?
Istina, tuđi postupci nisu naša odgovornost. I vrlo često ne možemo mi tu bog zna šta ni da uradimo. Ali, opasnost je veća kad se pred njom žmuri. Možemo da dođemo, da produbimo svoje površne poglede, pa da nekoga stvarno vidimo.