Uputiću sebi milion slatkih riječi o tebi. Poneka će možda biti istinita. Ti ćeš isto uraditi za mene. Uhvatićemo se za ruke, pa ćemo skladno plesati drugačije plesove. Dok ritam ne izgubimo. Gledaćemo u krivudavu stazu pred nama. Ti ćeš vidjeti onu ljubičicu što prkosi tuđim stopama. Ja ću vidjeti stope što se bore trag da ostave. Na istim ćemo mjestima skupljati različite uspomene.
Proglasićeš me greškom. Proglasiću te zaludinim.
Pustićeš me. I pustiću te.
***
Upoznali su se u aprilu, zavolio je u maju.
Mirisala je na ljetnji ples. Osvojila ga je lakim pokretima i mekanim riječima.
„I more… Eto, volim i more. A ti?“
Najednom je shvatio besmislenost ovog pitanja što se postavlja da biste, navodno, nekoga bolje upoznali.
Najopakije zvijeri i najsvjetlije duše mogu sa istim žarom govoriti o svojoj ljubavi prema moru, knjigama, filmovima, kučićima, bogovima, čovječanstvu. Najopakije zvijeri su nekom najsvjetlije duše. Posmatrač je onaj koji ocjenjuje.
Trivijalna pitanja ne služe upoznavanju. Ona su tu da čovjeku daju opravdanje za osjećaje koji dolaze iz utrobe, iz davnina, iz nedokučivog dijela tijela i duše. Ona služe da nekadašnje racionalizuju u sadašnjem. Da racionalizacijama upovrše naše utiske o drugom. Pa da nam se učini da znamo zašto radimo to što radimo. Ne bi li, najzad, život bio nepodnošljiv bez takve kontrole?
„Sviđa mi se, zato što imamo dosta zajedničkog“.
„Ne sviđa mi se jer čovjek koji ne voli životinje ne može biti dobar čovjek“.
Projekcije. Učitavanja. Pretpostavke nemaju veze sa onim o kome se pretpostavlja. One su mali uvid u onoga ko pretpostavlja. Pogled kroz odškrinut prozor njegove suštine.
Ipak, trivijalna pitanja su korak ka povezivanju koji se ne da preskočiti. Nije volio ćaskanja. Ali je njihovu važnost razumio. Pa je učestvovao.
Opirao se apsurdu. Odagnavao je sumnje u istinitost svojih projekcija. Raspršivao je cinizam i predavao se onome čemu se čovjek rijetko odupre – slatkoj opijenosti duše što želi da zauvijek opčinjena ostane. I što nikad ne može.
Malim je riječima pridavao velika značenja. I vjerovao je da je ovog puta drugačije.
„Ona je sve što sam tražio“, pomislio je. „Konačno će sve biti u redu“.
Možda.
***
Vrijeme je neprijatelj prvobitnih pretpostavki. Izmijeni im oblik i u drugačije ih boje umoči. Pa te zaboli činjenica da si pogrešno procijenio. Pa se uvjeriš da ovog puta procjenjuješ ispravno. Da si prokljuvio. Da si prozreo kroz tuđe lažno predstavljanje. I da sad vidiš sve ono što je taj neko skrivao.
A ono, gle čuda, opet si se projekcijama naoružao. Ovog puta ih možda i zacementirao. Ne daješ im priliku za popravku. Jer, lakše je vjerovati da je onaj tamo podmuklo govno, nego priznati da si samim sobom bio zaveden. Dok ti sa očiju klize naočare napravljene od materijala sopstvene prošlosti, lakše je izjaviti kako onom drugom spada maska.
Umiruje te misao da tamo negdje ipak postoji neko ko je „baš ono što si tražio“. I da je sve ovo samo nesrećna igra sudbine koja te je na lažne ljude navela. Da će svi tvoji nespretni i pogrešni koraci najzad da dovedu do nečega „pravog“.
Vjerovao si da će biti drugačije. Da će konačno sve biti u redu. Onda kad sve svoje na jednu osobu zakačiš, pa se oči zacakle u nadi da si pronašao rješenje za sve što kod tebe ne valja… Da li tada voliš ili se spasenju nadaš?
Neće biti drugačije dok ti drugačijim ne postaneš.
***
Ti, što izlaz iz bezizlaza tražiš… što se u klupko uvijaš, vapeći za zaboravom. Što zaboraviš, sve dok se ne sjetiš… I što čekaš, i čekaš, i čekaš…
Ne traži od mene da ti rane zacijelim. One postati cijelim ne mogu. Ne traži mi ni da ih sakrijem. Njima je svojstveno da štrče. Ne čekaj da ti kažem kako će sve biti u redu. Lažne mi utjehe ne idu od ruke. Ne tuguj za riječima koje ne možeš čuti. Njih čuvam, da se ne izližu.
Ne traži mi, najzad, da te spasem. Nemam ja lijek protiv života. Sve će doći, kad ti po to dođeš.