Vjerovao je da neće biti od onih što se pred sami kraj osvrću na početak i razradu. Pa ipak, bio je. Izgleda da nam je od preispitivanja teško pobjeći čak i kad znamo da više ništa ne možemo da promijenimo. Ili, naročito tad.
„Koliko je sati?“, upitao je.
„Još malo“, dobio je odgovor. Kako je on znao da ima „još malo“, to je već misterija. Možda je, kao posmatrač, mogao da uoči sve što smrt odnosi sa sobom, jedno po jedno, kao da ga preseljava. Možda su bore služile kao štoperica. Još samo malo, pa će tajmer da zapišti. A možda je samo želio da utješi prijatelja osuđenika. Čudna je to utjeha, ali je jedina koja mu je ostala.
„Šteta. Toliko toga nisam… Lutao sam za nekim velikim odgovorima, i usput zaboravio da života ima i van toga. U stvari, sad mi se čini da života ima samo van toga“.
„Bio si na pragu nekih otrkića, na pragu istine. Bio si blizu“.
„Jebem ti ja to blizu“.
***
Niko se ne sjeća dana kada je postao svjestan svog postojanja. Najranija sjećanja ne mogu uvijek do ovog momenta da dosegnu. Iako nemamo pojma kada nam je to postalo jasno, svi vrlo dobro znamo da smo ovdje sa nekim zadatakom i da treba pronaći taj famozni smisao života. Zastrašujući uvid, zar ne? Pa ipak, svi ga prihvatamo kao istinitog i važnog.
Mnogi su krenuli u potragu. Čitali su antičke filozofe, slušali savremene psihologe, nade polagali u egzistencijaliste. I svi su ih oni, uglavnom, iznevjerili, jer ne mogu da se usaglase.
Neki su se brzo zakačili za jednu od teorija i sve ostale odbacili kao neistinite, pa su počeli svoj smisao i svoju istinu drugima da propovijedaju. Drugi su, ipak, ostali zbunjeni ovom šarolikošću. Toliko mnogo teorija, toliko mnogo teoretičara… I svi misle da su u pravu. Šta ako stvarno jesu? A šta ako niko nije?
Teško nam je da uopšte priznamo smislenost tih pitanja. Kako to može? Svako tačno sa sobom vuče jedno netačno, zar ne? Ne može baš sve biti istina. A ne može biti ni da istine nema. Hajde da, onda, odradimo jedan eksperiment.
Zamislite da ste konačno pronašli taj smisao o kojem sanjate i da je taj novi nivo svjesnosti otključan kod baš svakog čovjeka na planeti. Istina je jedna, a mi smo u njenoj službi. Svi znamo zašto smo ovdje i svi znamo da smo ovdje sa istim zadatkom. Kostimi nam se malo razlikuju, ali je koreografija ista.
Dobro razmislite o tome. Da li vam to liči na život, ili na predstavu? I da li vam se uopšte dopada?
I još jednu stvar ću vam reći. Dok ste se trudili da zamislite ovo, neke su vam se slike i riječi vrzmale po glavi. I meni su, isto… ali, potpuno drugačije.
***
Niko ti ne traži da prestaneš da tražiš odgovore na velika pitanja. Samo treba da prihvatiš da se moji i tvoji odgovori razlikuju. I da se život možda baš van te potrage skriva. Tu ti je, na dohvat ruke. Je li ti stvarno dovoljno da mu uvijek budeš samo blizu?
Ne postoji nikakva univerzalna i apsolutna istina. Život nije tu da bi ga pročitao, već da bi ga opojmio. A ako i jesmo u predstavi, onda ti nisi glumac, nego autor. Možda sve vodi do istog raspleta, ali je razrada uvijek drugačija. I, zapamti… Smisao se ne pronalazi. Smisao se stvara.