Od straha da ne potonemo, pojurismo za srećom. Nastade i pozitivna psihologija, koja umnogome ima svoju svrhu, ali koja je, nažalost, naišla i na pogrešne pristalice. Zloupotreba ovog koncepta i njegovo tumačenje u korist onoga što se „prodaje“ i što svi žele da čuju je dovelo do velikog paradoksa. Što se više trudimo da „budemo pozitivni“, to nas više pritiska naizgled neobjašnjiva tjeskoba… tuga što ne znaš što si tužan kada „bi trebalo“ da budeš srećan. Šta to, pobogu, sa tobom nije u redu?
Mnogo je danas tekstova, tehnika i metoda koji upućuju na jedno te isto… kakve su ti misli, takav ti je i život. Možda se ponekad i može pronaći neki mali smisao u ovoj poluistini, ali češće nas pogrešno vodi do zaključka da ćemo, ako budemo „mislili pozitivno“, uvijek biti srećni. Zvuči nekako… kao, šta je došlo prvo – kokoška ili jaje?
To sve izgleda otprilike ovako. Ako će ti pozitivne misli poboljšati život, a ti ćeš onda uvijek biti nasmijan. Ključ življenja je tako divno jednostavan, zar ne? Sve dok čovjeku skrhanom od bola ne kažeš da treba da se osmjehne, trgne i oraspoloži i da će stvari tako magično doći na svoje mjesto. Kao da je časovnik kojem se upravo pokvario mehanizam, pa samo treba da uklopi zupčanike (kezom, naravno) i sve će se opet okretati u pravom smjeru. Svašta.
Neću da kažem da nema ama baš nikakve istine u izjavi da ti je život onakav kakve su ti misli. Uglavnom zato da ne navučem bijes pristalica. Počeće pozitivno da manifestuju moje brisanje sa lica zemlje. Šta ako uspiju? Vrijedi li se igrati?
Odbijam da potpuno odbijem tu premisu i zato što se neka lična istina u njoj može pronaći, ako se zagrebe dovoljno duboko… što uglavnom nikad nije slučaj. Recimo onda ovako. Ova izjava je izvitoperena, najviše od strane onih koji bi da ti prodaju muda za bubrege. Uči te da protrčiš kroz tugu, jer ju je teško podnijeti. U nadi da zaroni u dubine, kao i sve floskule, i ova pliva po površini.
***
I tako se tu nađeš ti. Slušaš, čitaš i upijaš. I nikako ti nije jasno zašto si izgleda jedini koji ne može baš tako. Zašto si tako negativan kad je trik života u tome da misliš pozitivno? Gdje ti je, dođavola, nestao optimizam? Počneš da se kriviš što ti tako ne možeš i uporno se pitaš šta to sa tobom nije u redu.
A svi oko tebe se „smiju uprkos svemu“, ponosno dižu glave iako im život uporno savija leđa, „trgli“ su se i ne daju da ih bilo šta slomi. Neizmjerno su jaki, kao divovi koje svi gađaju kamenčićima, a njih to baš ne dotiče… I svi se oni, prijatelju, osjećaju kao i ti. Samo su naučili da to ne priznaju, jer… prvo, kome trebaju slabići? A drugo i važnije, ko je još spreman da zaroni u tugu? Mnogo je lakše blokirati je, sasjeći u korjenu, osmjehom. Kažu da je to najmoćnije oružje. Ne zaustavlja metak, ali ga ignoriše. To je, valjda, dovoljno. Nema veze gdje krvariš.
Svi govore: „Kakve su ti misli, takav ti je i život“. A niko da prizna da je mnogo češće obrnuto. I div se sruši ako ga previše kamenčića okrzne. A život nas ponekad i stijenama gađa. Zašto da na svu tu muku dodaš još i samookrivljavanje jer danas baš nisi u stanju da se osmjehneš i jer ne očekuješ ništa bolje ni sjutra?
***
Ako si siguran da je svim učesnicima u optimističnom sprintu ka sreći bolje nego tebi, osmotri ih još malo. Kad im pronikneš u suštinu, počećeš da se pitaš… Na koliko metara će da iskrvare?
Tvoja je tuga zdravija od izvježbanih osmjeha i „biće bolje“ samo ako je prigrliš. Kome još treba parada vještačkih kezova? Plači, majku mu! Plači.