Tek što se rodio, a ostao je sam. Prorečenom se nije protivurječilo, a za njega se kazalo da se u polju od trave neće vidjeti. Vjerovalo se tada da takvi nemaju čemu živjeti. Kada ga je vukovima predavala, samo se za jedno molila. Ne ponovilo se.
Zakržljali primjerak svoje vrste, u njima je postojao samo kao uspomena… podsjećanje na bijes bogova što se na majku sručila. I na grijehove kojima ga je navukla.
A nisu znali da je uspomena preživjela. Čudom vukovima utekla i u diva izrasla. Od jedi narastao, u žuči se pronašao. Pa se tu i skrasio.
***
Na njenu sreću, nije joj se ponovilo. Umilila se bogovima, pa ih preklinjala da joj žrtvu porodom nagrade. I nagradiše. Troje. Nije se znalo koje je od kojeg jedrije bilo.
Na njega uglavnom nije mislila. Tek ponekad, kad vjetrovi vene ohlade i noći u talase ofarbaju, zapitala bi se… Da to on nekud s one strane ne sikće i ne proklinje je?
Onog dana kad joj se najstariji po sumraku ognju nije vratio, srušila se i nije više ustajala. I ono dvoje ubrzo nestade, u želji da brata pronađu. Komšije su žalovale zajedno sa njom, ali nikom život nije bio tako nemio da bi u potragu krenuli. „Jednom prokleta, uvijek prokleta“, šuškali su. Bolje se u to ne miješati, da se bogovi i na njih ne rasrde.
A ona… Molila je da je zemlja uzme, pokušavala da zaboravi da diše, preklinjala vjetar da je na komade rastavi… Ali smrt je nije htjela.
***
Mnogo kasnije, negdje u martu, dok je vazduh mirisao na pjesmu, a sunce se izdajnički cerilo, jedan joj je mladić došao u posjetu. Držao ju je za ruku što se i dalje vječnom snu nadala. Uzaludno. Ipak se probudila.
„Gdje su mi… nestali su… sve troje. Je l’ ti nešto znaš?“
„Znam“.
„Reci mi, molim te. Šta im se desilo? Pa da najzad zaspim“.
„Onaj prvi… Ležao sam u polju dok je prolazio. Od trave me nije ni opazio. Jedan zamah i sva je krv iz njega istekla. A ono dvoje, valjda su mu smrad nanjušili, pa došli tačno gdje sam ih htio. Bilo je lako. Ležali su jedno kraj drugog, sve troje… hrana za vukove i glodare“.
„Ti… Ubio si ih?“, suzama je vrisak ugušila.
„Jesam“.
„I mene ćeš?“
„Neću“.
„Ali, zašto… zašto?“
„Možda ćeš sad mene da voliš, majko“.
***
Od jedi narasli, u žuči se pronašli. Pa se tu i skrasili. A nešto ih je tamo gurnulo. Hoće li proročanstvo ispuniti? Hoće li žuč i po nama izliti? I hoćemo li mi učiniti isto?