Posmatrači

„Neko će već doći“.

„Kako si tako siguran?“

„Neko uvijek dođe“.

„Osim kad ne“.

Inertnost i neutralnost… Kad nisi onaj koji djela, već onaj nad kojim se djela. Držiš se po strani. Ubijeđen da će u pomoć neko drugi da priskoči. I tebi i onome tamo. Jer, neko uvijek dođe. Osim kad ne.

***

Čovjek koji se batrga u rijeci života, a ne umije da pliva, obično je siguran da ne mora ni da nauči. Prepusti se, pa neka ga voda nosi gdje je naumila. Samo neka se otaljava. U neku ruku, tako je i lakše. Tok se ne može promijeniti. Pa, šta ti tu drugo možeš osim da pustiš? Neka ide kako ide.

Postaneš, tako, žrtva svog postojanja. Pomiren sa tim što neko drugi umjesto tebe igru vodi. Ne, ne pomiren. Zahvalan. Ko bi normalan nosio teret odlučivanja ako ne mora? Ko još želi da djela, ako može da posmatra?

Ne uklapa ti se ovo sa onom težnjom za slobodom koju smo toliko puta čuli i pomenuli da joj se smisao sasvim izlizao? Pa, ne smije baš čitav privid da ti se oduzme. Kad bi čovjek prestao vjerovati u sopstvenu slobodu, teže bi pristajao na odigravanje nametnute uloge. Moraš da misliš da si svoj, da bi lakše ostajao tuđ.

Sloboda. Usta punih ovog ideala, bježimo od njega kao miš od gladne mačke.

Slobodan da biraš, ali radiš to samo kad su u pitanju tričarije. U koliko da se probudiš, kada da zaspiš? I kako da što kvalitetnije protraćiš ono vrijeme između te dvije odluke. Sa kim da ispuniš tišinu pričom o vremenu, o ljudima, o događajima, o novotarijama, o onome što voliš i onome što si odlučio da ne voliš.

Pred kim da prospeš svoje mudrosti, misli za koje vjeruješ da su tvoje, a koje si u moru mogućnosti, pod ovim ili onim uticajem, izabrao? Kome da se pohvališ kako si drugačiji, ne sluteći da tako istiji postaješ? I šta da popijete dok se tako nadmud(r)ujete?

Meso ili salata? Netflix ili HBO? Gdje na ljetovanje, kuda na zimovanje…

I nad čim danas da se zgroziš, o čemu da propalamudiš kako ne valja? Zaključiš, između dva zalogaja, da je sve u kurcu, pa odmahneš rukom i promijeniš temu. Uvjeren da ti tu ne možeš ništa. Dok intimno vjeruješ da će neko doći da popravi. Neko uvijek dođe. Samo, nekim čudom, to nikad nisi ti.

***

Sloboda. Ideal kojim se ponosiš kad treba da izabereš sledeći sadržaj kojim ćeš sebi ili drugome glavu da napuniš. Pa povjeruješ u mit da si nesputan, nepodređen i autonoman. Da je tvoja glava samo tvoja glava i da se na nju ne može uticati. Kokoška koja orla smatra prevoznim sredstvom koje je sama odabrala. Sve do onog poslednjeg momenta. Crv koji vjeruje da leti, dok se po zemlji koprca.

Sloboda. Ideal od kojeg bježiš kad shvatiš da sa sobom odgovornost nosi. Pa se paralizuješ kada se nađeš pred bitkama koje zaista nešto znače. Koje nadilaze tričavosti i podjsećaju te na besmislenost svakodnevice.

Bolje da ne odabereš, nego da pogriješiš. Misliš, sve što se zbog inertnosti i neutralnosti desi nije tvoja krivica. I nekako lako zaboraviš činjenicu da si birao da ne biraš.

***

Samo malo manje priče, malo manje prosipanja mudrosti iz galaksije tako udaljene od realnog svijeta, koja je smještena u tvojoj glavi. Malo manje postojanja radi postojanja.

I malo više prisutnosti. Svjesnosti i samosvjesnosti. Preduzimljivosti i prihvatanja odgovornosti.

Udobno je u cinizmu, dok iz komentatorske kabine znaš sve što treba znati. Nego, probaj da na teren zakoračiš.

Ti, što posmatraš, umjesto da djelaš. Možda si baš ti onaj koji treba da dođe. Možda, majku mu, uvijek svi treba da dođemo.