Stolica se savijala pod bremenom odluke koju je donosila. Jedan kofer kod desne noge, i jedno sitno tijelo obavijeno oko lijeve. Metar nježne kože i kostiju koji je snagu crpio ko zna odakle. Ako pusti, gotovo je. Držaće, dok ne zgasne. Jer, bolje da zgasne, nego da bez nje ostane.
Prsti umotani u kosu petogodišnjakinje su pokušavali dušu da objasne. Mora da ode. Drugu priliku imati neće. Vratiće se po nju, kad uzmogne. Kad joj snage slabosti nadjačaju. Neće mnogo čamati. Obećanja u koja srce što je prerano surovošću okupano nije moglo da povjeruje. Ako će se vratiti, zašto je onda, zaboga, sad sa sobom ne povede?
„Zašto me ostavljaš?“
„Ne ostavljam tebe, milo moje. Mala si, još ne shvataš… Vratiću se. Ako ostanem, života mi nema“.
„A šta ću ja ako ti odeš?“
Srce napuklo od ovog pitanje je moralo da utekne, što prije. Ako sad odustane, nikad se neće ponovo usuditi. Na izmaku hrabrosti, pojuri ka vratima, pa kroz dvorište. Težina kofera je bila ništa naspram težine djeteta koje joj je nogu stiskalo i jecalo. Vukla ga je kao tek rođeno mače koje se noktima zakači, pa ne umije da pusti.
„Pusti me, pusti me!“, zasiktala je na čedo i slomila se pod jačinom sopstvenih riječi. Kakva je ona to majka? Sve utjehe kojima je sebe do tad hrabrila su naglo iščilile. Sručila se na koljena i privila dijete uz sebe. Suze su gušile riječi, a opet… ništa jasnije nikad rečeno nije. Šta će ono, jadno, ako ona ode?
Ostala je.
***
Ostala je. I poživjela je dugo. Ali tu života baš i nije bilo. Šupljina što se sa sudbinom izmirila. Rukovali se, pa se na vječnost zakleli. Hodajući leš što nutrine više nema. Sve je istrulilo, pa se u trulež uljuljkalo.
Kad je mače naučilo nokte da kontroliše, hrabrilo je da ode. Grebalo je kamene zidove, strugalo i tražilo da se kroz njih tračak svjetlosti probije. Nada da može. Da nije kasno. Pokazivalo je kandže, da joj dokaže da će preživjeti.
„Ne brini za mene. Velika sam. Idi, molim te“.
A ona nije više pokušavala da ode. Da li iz svejednoće, ili iz inata, ko će ga znati.
Ostalo je i dijete, da se izjeda što je onaj prvi put nije pustilo. Svaki put kada bi se naoštrena prilika na vratima pojavila, spremna za sledeću bitku u kojoj se pobjednik unaprijed znao, ona bi se malo za dušu ugrizla. Pa se prekorila. „Zašto je na vrijeme nisam pustila?“ Osudila se na krivicu, odlučna da sebi nikad ne oprosti. I nije imao ko da joj kaže: „Ne treba dijete roditelju roditelj da bude“.
***
Ovo nije priča o pobjedi slabijeg. Neće te ohrabriti. Neće ti uliti nadu u srećan kraj. Ponekad gadovi jednostavno pobijede.
Najlakše je da prestaneš da se boriš. Da otupiš, da se sa sudbinom izmiriš, pa odgovornost sa sebe spereš. Provjeri samo, molim te, da se ta olovna voda nije nakalemila na ono sićušno mače što iz ćoška posmatra i oštri kandže ne bi li te spasilo.