Categories
Priče

Nismo mi tu ništa…

Photo by Trym Nilsen on Unsplash

A ja bih samo da te za ruku uhvatim. Ne da te sa sobom povedem… već da me sa sobom vratiš.

***

Ugasili smo svjetlost. Pa bismo sada na silu svijećama tamu da rastjeramo. A sve što uspijevamo jeste da svjetlo izmaštamo. Tamno je, brate. Tamno, da tamnije ne može biti.

Sumanuto hrlimo za objašnjenjima i rješenjima. Za informacijama. Koje ne vrijede pišljivog boba. Za istinom… ali onom našom, ne onom vašom. Biti u pravu… To je ovdje najvažnije. Neka će istina da nas povije u privid bezbjednosti. Razblažiće nam strahove. I učiniće da opet prstom ne mrdnemo. Lakše ga je u drugoga uperiti.

A oni kojima treba pomoći… Oni će ostati da tihuju, sami. I da slušaju naša naklapanja o krivcima, o odgovornim licima, o kaznenim mjerama i o metodama oporavka. Da, sve je baš tako jednostavno. Jer, kukala nam majka ako nije.

Treba nam kontrola, da pobjegnemo od bespomoćnosti. Ako samo sve kocke posložimo, ako samo prokljuvimo razloge, ako jedne postavimo na stub srama, a druge na pijadestal… Znaćemo kako da se od budućnosti sačuvamo. A prošlost ćemo tada lako da zaboravimo.

Lešinarimo nad tuđim sudbinama, nevješto im sjeciramo živote i mozgove, ne bismo li malo pameti pred drugima prosuli. Sve suvi stručnjak do stručnjaka. Kad sve strpamo u poznate fioke, pa se ovog ili onog objašnjenja domognemo, tada će život opet da zasija. Tada ćemo savjest da umirimo, sigurni da nismo mi tu ništa… Sve je tamo neko drugi. Nije do nas. Sve je do tamo nečega drugog.

A kako se drugačije istom životu vratiti? Kako drugačije vjerovati da smo ispravni baš ovakvi kakvi smo?

Mnogo se priča, ništa se ne govori. A svi imamo pravo da ćutimo. Dajte da ga, za promjenu, iskoristimo. Postoje duše kojima makar toliko dugujemo.

Suzdržimo se od teoretisanja i prihvatimo da neke kocke ne možemo da posložimo. Ako nam se i učini da možemo, zapitajmo se kome će to da pomogne. Nama? Teško. Njima? Više nikako.

***

Ne mogu da te za ruku uhvatim, ni da te vratim. Mogu samo za uspomenu da se zakačim. I da je od zaborava čuvam. Boli. I treba… Niste vi zaslužili da nas ne bolite.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *