Jurio je kroz mrak, bez hrabrosti da pogleda iza sebe. Lakše je vjerovati da je opasnost prošla kad joj okrenete leđa. Oslušnuo je. Nisu mu bili za petama, i to mu je bilo dovoljno. Trčaće, dok ne pobjegne. Kad je spasavanje golog života u pitanju, snage i kondicije rijetko fali.
Nešto bljesnu kroz crnilo, a on stade kao ukopan. Nije se mogao pomjeriti. Jarka svjetlost što je obasjavala drveće kao da ga je paralisala. Pao je.
Topot konja se približavao. Ubrzo će ga pronaći. A onda… gotovo je sa njim. Kad ruka vlasti udari, smrt je zagarantovana.
***
Gledao je kako mu prilaze i pokušavao da se pomiri sa onim što slijedi. Slušao je priče onih koji su pukim čudom preživjeli ovakve potjere. U svakoj priči bi se u poslednjem trenutku projunačili. Uspijevali su da nadmudre i pokose skupine krvožednih zlotvora, a od oružja su imali samo sopstvene ruke. Zvučalo je nevjerovatno, ali i to što su imali puls je već prkosilo logici. Svi su se divili njihovim pripovijedanjima. Ljudi vole priče o snazi koja prkosi logici. Valjda se nadaju da će i njih magično strefiti ako im nekad zatreba.
Govorili su još i da se nisu plašili. Kažu, čovjek se jednostavno prepusti, strah otupi, a spokoj nastupi. O, kako su samo svi lagali. Lako je biti junak kad opasnost prođe. A kad si siguran da proći neće, svašta ćeš osjetiti, ali te spokoj neće ni očešati. Ako strah i ode na periferiju, bijes će mu zauzeti mjesto.
Kako je mogao biti tako glup? Kako je mogao sebe do ovoga dovesti? I zarad čega?! Da li je zaista vrijedjelo život za ovo dati?! Znao je da je bespomoćan, ali nije prestajao da traga za planom izbavljenja. Neće se predati, do poslednjeg trenutka. Neće on ovako glupo umrijeti – na blještavom parčetu mračne šume. I, otkud uopšte ovo svjetlo?!
Nije izgubio nadu ni kada je vidio kako oštrica leti ka njegovoj glavi. Molio se da će promašiti bar za koji centimetar. To bi mu kupilo još jednu šansu.
Na svačije zaprepašćenje, zaista je promašila. Mač se uz varnicu odbio od vazduh i ispao iz ruku dželata. Svjetlost koja ga je okruživala mu je, izgleda, glavu spasila. I niko nije znao kako.
Plašili su se da zamahnu sledeći put. Slušali su priče o svojim prethodnicima, koje su pronalazili spaljene. Tijela su im bivala poređana u savršen krug. Ko zna kakve su tu vradžbine u pitanju. Oni neće tako završiti. Biće strpljiviji i pametniji. Opkolili su obasjano parče zemlje, bjesneli i tvrdili da nije gotovo. Čekaće… dok ne dobiju drugu priliku. Svaka vradžbina ima rok trajanja.
***
Gord i ubijeđen u svoju nepobjedivost, cerio se unutar osvijetljenog kruga. Nije se ni pitao šta ga je to spasilo. Još gore, nije se pitao ni zašto. Preživio je. I sad je na njega red da se sladi. O, kakva će ovo junačka priča da bude.
Baš kada se uljuljkao u bezbjednost, vrtlog vrelog vazduha ga poče vući na gore. Rovio je noktima zemlju, hvatao se za snijegom natopljenu travu i grlio drveće, sve dok mu korjenje nije iščupao.
Kada je i poslednju slamku spasa istrgao iz utrobe tla, kroz suze se zapita: „Zašto?“
„Trebaš nam živ, još malo…“, začu se odnekud.
A na tlu ispod njega, šest konja i šest konjanika je ležalo u tami. Tijela su im se srušila u savršen krug. Zazvižda vjetar i samo se na tren, od gustog dima, razazna vatra pod kojom su tinjali.