„O tome se ne priča“.
„Zašto?“
„Eto tako. Ima se o čemu govoriti. Posadila je ruže. Eto ti teme – pitaj kad će da procvjetaju, kako se njeguju. Neka ti priča o onoj knjizi što čita. Pričaj ti njoj o sebi. Pričaj o svemu, samo to ne pominji“.
***
Sjedjela je kraj kreveta i pretvarala se da sluša. Dok im je baka govorila o ružama, ona je mogla da misli samo o bizarnosti situacije. Pred njom leži žena kojoj odbrojavaju udahe. S druge strane vrata – desetak ljudi praznog pogleda, sa glavama u rukama. Sjede i čekaju. Pred ulazak u sobu se odlažu maramice. Dlanovi se trljaju od butine, montira se osmjeh. Uvježbava se zaboravljanje. Usavršava potiskivanje. A onda se utrčava unutra, i odigrava se isti ples.
„Kako si?“
„Eh, kako… Nikako. Ne mogu da dišem, nemam snage ni da pričam. Neće ti baka još dugo, znaš…“
„Ej, ‘ajde ne pričaj gluposti“.
I kad se prva suza u oku nazre, bilo čijem, posjetilac skreće temu.
„Vidjela sam one ruže što si posadila. Baš su strava. Bašta će baš da oživi kad skroz procvjetaju“.
„Aha. Šteta što neću biti tu da ih vidim. Moraju da se zalivaju redovno, nemojte to da mi zaboravite. Ostavljam ih tebi na čuvanje, a sestri kaži da sam joj pripremila…“.
„Ma daj prestani, šta to govoriš… Valja li čemu ova knjiga? Da mi je pozajmiš?“
Rijetko su je ostavljali samu. Smjenjivali su se. Izlazili su sa olakšanjem, jer su još jednom izbjegli da posvjedoče poslednjem trenutku, a ulazili sa strijepnjom da ovog puta neće uteći.
Dok su jedni ćutali, drugi nisu prestajali da govore. A sve da ne bi nešto zaista kazali. Da im se sa usana ne otme neka misao koju su i od sebe skrivali. Dok su jedni birali tačku u koju da zure, drugi su prelijetali pogledom preko sobe. A sve da im oči ne otkriju neku misao koju su i od sebe skrivali.
A njoj se, dok su se vrata otvarala i zatvarala, samo jedna stvar vrzmala po glavi. Čovjek je na kraju uvijek sam. Njihovi pokušaji da joj skrenu misli su uspijevali jedino da je razjede, pa da iza bijesa tugu sakriju. Jer, koga sad briga za knjige koje je čitala? Zar su toliko nemoćni da ne smiju da vide ono što im je pred očima? Zar je ne čuju šta im govori? Zar treba ona njih da tješi? Zar je stvarno tako sama?
***
Sjedjela je kraj kreveta i pretvarala se da sluša. Dok im je baka govorila o ružama, ona je mogla da misli samo o bizarnosti situacije.
A onda je dlan na njen dlan spustila. Pa joj se u oči zagledala.
„Plašiš li se?“, upitala je.
Umjesto da joj odgovori, zaplakala je.
„Tu sam, nisi sama“, uvjeravala je.
***
O tome se ne priča. Pf, kakva jalova istina. Kakva maestralna odbrana.
Jesmo li tako krhki da ne smijemo na smrt da pomislimo ni kad nam je pred očima? I dok bježimo od onoga što nam je neprijatno, zaboravljamo da onaj sa druge strane nema gdje da pobjegne. To je sve što mu je ostalo, i možda radije ne bi bio sam.
O tome se ne priča. Tačno. Ali bi konačno trebalo da se počne.