Strijepnja uvijek pronađe i najsitniju tačku na koži da je otrovnim kljunom ubode. Ima radar za bolna mjesta. Vodi te u nepodnošljive svjetove užasnutog iščekivanja. I neizostavno zaključa vrata za sobom. Sprema te na proživljavanje nečega što možda nikada neće doći. A opet, lukavo izostaje kad te na nešto zaista može upozoriti.
Kad se poslednji put budeš na sve osvrtao, vjerovatno nećeš znati da ti je vrijeme isteklo.
On je znao.
***
Bdio je nad stolom. Koverta u jednoj, parče papira u drugoj ruci. Da li da udari potpis i odmah pošalje ili bi još nešto trebalo kazati? Riječi nikako da nadođu. A sate koje je nad praznom hartijom proveo ne može vratiti. Danas ga je, više nego ikada ranije, boljelo iskliznulo vrijeme.
Govorili su mu i prije o „gubljenju vremena“. Budale, tada je mislio. A sada ih je razumio. Donekle. Jer, oni su tada mislili o trci za uspjehom. A on sada misli o… Eh, da mu je samo još koji lagani korak.
Ne bi se verao po nebu, niti ljubio zvijezde. Nikakve zidove ne bi preskakao. Napunio bi ruke pijeskom, pa bi zrna prebrojavao. Pokušao bi da pogodi na koje najviše liči. Pa bi ga onda sa sobom kući odnio. I čuvao bi ga. Da ga podsjeti kako se i protiv plime nešto može.
Plivao bi uz rijeku i prkosio vjetru. Budio bi se negdje, svugdje, ko zna gdje…
Slušao bi svakoga. Klimao bi glavom na usmjeravanja. Sa osmjehom bi se zahvaljivao. Pa bi, onako mangupski, nakrivio šešir i jurnuo.
„Pogrešan smjer!“, za nijm bi vikali. A njega bi baš brigalo. Išao bi negdje, svugdje, ko zna gdje… Samo ne tamo gdje je nišan postavljen.
Držao bi se podalje od svih gadluka. O, kako bi sa zadovoljstvom barem jednom ustao od stola i rekao: „Vi se meni, gospodo, ne sviđate, te neću svoje vrijeme na vas da traćim“. Pa bi otišao… negdje, svugdje, ko zna gdje.
Šutnuo bi strijepnju u onu njenu kljunastu glavu. Slomio bi joj radar, i to tako što bi sva bolna mjesta prestao da krije. „Za sve što može doći, ja sam spreman“, povikao bi, „Hvala ti što si svratila. Više mi ne trebaš“.
I svašta bi još, što nikad nije… I mnogo toga ne bi, što često jeste… Samo da mu vrijeme nije isteklo.
Sve što može jeste da ono pismo dovrši i da poslednjim redcima pokuša makar neki trag da ostavi.
„Išao sam tamo gdje su svi išli. Trčao sam sprint na maratonu. Žalite me, budalu. Žalite me, da ne biste istim stopama pošli. Neka vas moj kraj makar jednom nauči. Najljepše se živi kad znaš da ćeš umrijeti“.
***
Godine će da iskliznu. Tako su napravljene. Hoćeš li učestvovati u njihovom oblikovanju ili ćeš se, kao zrno pijeska, prepustiti plimi?
Kad se poslednji put budeš na sve osvrtao, vjerovatno nećeš znati da ti je vrijeme isteklo.
Ali, ako život životom napuniš, nećeš toliko strahovati.
Najljepše se živi kad znaš da ćeš umrijeti. Tako lako zaboravimo da smo svi trenutni.