U svijetu u kojem trivijalnosti prolaze kao mudrosti, svako može svašta da vam proda. Kupac, tragajući za smislom, kupuje i štetno koliko i korisno.
Gurui, motivatori, propovjedači, učitelji, uzvišene individue koje su, navodno, dotakle božansko… Ne zna se ko je od koga mudriji. Teorijski potkovani koliko i jedna prosječna žaba, pozivaju se na drevna učenja isto koliko i na saznanja savremenog svijeta. Zavisi koliko im u datom trenutku koja floskula služi svrsi. A srha je da vas ubijede da znaju nešto što vi ne znate. I da ćete baš od njih da naučite.
Cjepkaju mudrosti na parčiće, razlažu ih i izvlače iz konteksta, pa ih na silu guraju u onaj scenario koji njih potvrđuje. Kao mudre, kao ispravne, kao moralne, okupane ljubavlju i pravednošću. Kao one koji su pronašli istinu. I koje te, da ponovim, jer će i oni ponavljati, istoj toj istini mogu naučiti.
Serviraju najprostije i najjednostavnije činjenice kao velika saznanja do kojih su svojim iskustvom došli. Kao kad bi vam neko rekao: „Zamislite, ako skočite, dići će se prašina“. I banalizuju život, o kako. Gore nego kako ja banalizovah njih.
***
Usudite li se da se pitate, teško vama. Bićete proglašeni za majmuna koji skače sa grane na granu u potrazi za bananama, slijep za to da se sve banane svijeta nalaze na onoj grani sa koje njihov gavran grakće. Onaj koji njih preispituje, kažu, još nije dostigao onaj nivo svijesti kojim bi mogao da ih razumije. Jadan.
Pokušate li da razmijenite mišljenja i da u njihove teorijice i frazice unesete nešto svoje, doživjećete sličnu sudbinu. Mislićete da vas slušaju. Klimaće glavom, usana iskrivljenih u onaj blagi osmjeh koji vrišti: „Pojma nemaš, bolji sam od tebe“. I dok vi mislite da vas slušaju, oni samo kupe fragmente izrečenog da bi mogli da vam odgovore. I to kako da vam odgovore. Podrivalački. Odozgo. S one strane božanskog. A da vam, opet, ništa ne kažu.
Što ste uporniji sa svojim pitanjima i mišljenjima, to će im lica postajati crvenija. Neobično smireni i blagi spolja, bjesneće iznutra. I samo će ih to crvenilo odavati. Preziraće vašu upornost, uplašeni da sve što govorite, govorite da biste ih u kakvu zamku uhvatili. Možda i ne razumiju u potpunosti vaše riječi, ali naivno je očekivati da vam to i priznaju. Jer, kako ti možeš znati nešto više od njih? Majušni mrav koji je došao da uči od lava. Ili od sove. Ili koje god životinje da su za njih simboli hrabrosti i mudrosti.
Razni „učitelji“ i razne teorije. A svima im je jedno zajedničko. Smatraju da su samo oni ispravni, i da svi oni drugi baš i nemaju pojma o čemu pričaju. Ostaje nam misterija da li čvrsto vjeruju u to, ili se samo bore da potkopaju konkurenciju.
***
Nađe se tu i poneki divan čovjek. Došao jer od života traži nešto uzvišenije od svakodnevice. Sluša, jer mu smisla fali. I ostaje, uvijek u iščekivanju da će sledeći put nešto vrijedno da dobije. Ili u uvjerenju da je to već i dobio, samo nije dostigao onaj nivo svijesti kojim bi mogao da razumije. Jadan.
Ostaje, pa nauči. Da ne preispituje i da ne pita. Da ne traži odgovore, jer ih neko tu već ima. I daće mu ih, da ne bi on morao svojom glavom da mućka.
Svašta. Kad je razmišljanje postalo rđava rabota?
Kad im je kritikom zaprijetilo, valjda.
***
Slobodno slušajte. Ali nikad ne prestanite da se pitate. Ni da pitate. I budite glasni sa svojim pitanjima, pa će vam se u odgovorima pokazati koliko je ko kadar da razmišlja. I koliko se ko tuđeg razmišljanja plaši.
Ne kupujte trivijalnosti zapakovane u celofan mudrosti. On se lako cijepa. A ispod njega se, obično, samo sujeta nalazi.
Čovjek nije da se banalizuje. Ako skočite, dići će se prašina. Tačno. Ali, čemu vas to, zaboga, onako istinski uči?
A ako tražite istinu, odgovor na pitanje mudrosti življenja, smisao… Imam i ja za vas jednu riječ.
Ljubav.
Vjerujte mi. Ili nemojte. Uostalom, imate pravo svojom glavom da mućkate. Zamislite, čak je i poželjno.