Porodice, prijateljstva, partnerstva, društva… Sve ima svoje kvalifikative, tasove za mjerenje kakvoće… i parametre unutar kojih je sve taman kako treba. Dobiješ priručnik, pa eto tako živi. Jer, tako smo i mi prije tebe, pa ajde reci, šta nam fali?
Da stvar bude komplikovanija, svaka generacija stvara svoje priručnike. Najbitnije je da budu potpuno različiti od prethodnih. Vidjeli smo šta vam fali, pa ćemo mi sve suprotno. O, kako hrabra promjena, zar ne? A zapravo… Pod maskom različitosti, zaplivamo u dobrim, starim, poznatim govnima. Samo što ih obložimo sjajnim papirom. A kad stisneš, ista materija iskulja. Struktura je nepromijenjena. Dvije krajnosti jednog te istog su suštinski jedno te isto. I dalje ulaziš u paremetre, samo si bliži onoj drugoj granici.
***
Sve dok se po toj istoj liniji šetaš, bez obzira na to kojoj si granici bliži, negdje ćeš prihvatanje da nađeš. Nekom ćeš biti poznat. Neko će te opisati, pa te u jednu od kategorija strpati. Možeš biti ovakav ili onakav, a možeš biti i oboje pomalo. Možeš i da pomisliš da si različit, drugačiji, poseban. Možemo to i da ti potvrdimo. Sve možeš, dok možemo da te objasnimo.
Oni za koje nam objašnjenje usfali… Probaćemo da ih vratimo na pravi put. A pravi je, naravno, onaj uokvireni. Ako nam baš ne ide, imamo mi kategorije i za njih. Čudak i osobenjak su termini rezervisani za blaga iskliznuća, za blago snižene ili povećane parametre. Sve preko blagog ode u psihopatologiju. Vrlo lako i jednostavno. A da nas niko ništa nije ni pitao.
Ako pomisliš da nisi taman kako treba, možeš poželjeti da se u okvire vratiš. Ućutkivaćeš se, dok te neko ne prihvati. I mada u toplini pripadanja ničega lošeg nema, jer čovjeka čovjekom ispuni, cijena je za potražioca ponekad previsoka. Možda zato što su dobavljači pogrešni. Osjetićeš je po nagriženom sopstvu, što se konstantno napreže da uniženo ostane… što po koji put izmili, pa se prestravljeno povuče. I po povremenom dojmu da si „ni tu, ni tamo“, da možeš svuda, a da zapravo ne pripadaš nigdje. Ali, šta ti vrijedi da u samoći vrištiš da si različit, ako se ponašaš isto?
***
Poželiš da se iz okvira pomjeriš, pa ne znaš kako. A onda se nađe neko da te nauči. Vidi, prijatelju, ne valja ti ovo ništa. Ovu bijelu ovdje da zamijeniš crnom, dodaš malo crvene, i sve isprskaš zelenom… pa da vidiš kakve će ruže da procvjetaju. Niko da ti kaže da možeš nove boje da stvoriš. To što ih nismo riječima okvalifikovali, ne znači da ne postoje. Isto je i sa cvjetovima. Dok svi hrle da uberu jedan ili drugi, ti napravi i gaji neki treći. Neka to tvoje, uprkos, ili u inat, svim parametrima, najzad procvjeta.