Uvijek smo, prokleti, živjeli u krajnostima. I uvijek nam je neko onu „ispravnu“ diktirao. Ili služiš drugome, ili služiš sebi. Dobar ili loš. Samo daješ ili samo uzimaš. Beskrajno ćutiš ili si „surovo iskren“ (šifra za opravdavanje bezobzirnosti). Empata protiv narcisa. Introvert naspram ekstraverta. Nemojmo samo za ovo poslednje Junga da okrivimo. Mi smo ti koji sve do svojih ekstrema dovedemo.
Bježimo od sredine kao da je u otrov umočena. Držimo se jednog kraja strijele, misleći da samo onaj drugi ubada. A u stvari se otrovne oštrice sa obje strane nalaze. Što si više previše, to si manje svoj. Iako ti se sve to u individualnost upakovalo. Juče u kolektivnost, danas u individualnost, sjutra u ko zna šta. A sadržaj zavisi od toga koji će kraj strijele društvo više da vrednuje.
***
Privlače nas krajnosti jer za njih objašnjenja ne manjka. A objašnjenja nas navlače da im se priklonimo. Da se, kao, prepoznamo, pa po njima živimo. Hvatamo se za definicije, u nadi da ćemo konačno i sebe i druge objasniti. Prevarimo se samo u jednom. Koliko god ti se definicija dubokom činila, kad je na čovjeka zakačiš, uspiješ da ga upovršiš.
A mozak kontanimiran površnošću atrofira. Prestane da se pita, jer je baš sve uklavirio. Naoruža se kategorijama, protrlja dlanove, pa ljude po kolonama razvrstava. Za čas posla. Da vidimo, kakav si ti? Hm, ovdje se savršeno uklapaš. Školski primjer. Svaka mi čast, kako sam te brzo provalio.
Od introspkecije se istom brzinom bježi. Zašto da se ja u sebe zagledam, kad me je neko drugi već objasnio? Ovakav sam zato što sam takav. Nema tu neke filozofije. Samo malo psihologije.
I ništa drugo ne mogu biti.
Udavi nas potreba da se definišemo. Kao da smo jednačine koje moraju biti riješene. Promjenljive se moraju pronaći, kako ih ne bismo više mijenjali. Srećom, psihologija nam daje formule. A mi ih tako rado koristimo. Pronađemo X, objasnimo Y, definišemo svako slovo azbuke. Tu se zaustavimo. Zažmurimo na mogućnost kombinovanja, isključimo sposobnost mijenjanja i zanemarimo moć stvaranja. Nema novih pitanja – nema novih odgovora.
***
Za koje si se krajeve strijela ti uhvatio? I jesi li se tu lako pronašao, pa se definisao? Misliš li da si se upoznao? Ili si takav jer si, prosto, takav?
Uljuškaj se u prijatnost lažne slobode, vjerovanja da znaš sve što treba znati. Ako malo odudaraš, proglasi se crnom ovcom ili bijelom vranom. Još dvije kolone za razvrstavanje… Provjeri kojoj pripadaš, pa se tako i ponašaj. A ako ti definicija manjka, idi da ti neko natalnu kartu pogleda. Tu je baš sve jasno.
Živi, brate, bez dodatnih pitanja, ako ti je tako lakše. Proglasi svoju ograničenost širinom. I jurni u svijet tako, kategorijama naoružan. Vjerujem da će ti biti lako sve da nas razvrstaš. Ne zato što smo lako objašnjivi, već zato što si siguran da od plićaka dalje ne moraš da ideš.
Ja sam, na primjer, nepopravljivi, empatični introvert što beskrajno daje i neizmjerno je dobar. Vjeruj mi. O, kako si me brzo provalio.