Zrnce pijeska. Čestica prašine. Svi smo tek majušni izbrisivi trag u ogromnoj beskrajnosti. I to može da nas uplaši. A može i da nas oslobodi.
***
Možeš se osjetiti beznačajnim, sitnim i trenutnim. Izgubljenim u nepreglednom prostranstvu. Može te to u apatiju odvući. U nihilizam. U odsustvo boja. U besmisleno sivilo koje te više niti plaši, niti rastužuje. Takvo je, pa je takvo. Sve što možeš jeste da se sa tim pomiriš, pa da godine odbrojiš, umjesto da ih odživiš. Pamtiće te, dok te ne zaborave. Pa zar nije onda sve sasvim svejedno?
Možeš se osjetiti beznačajnim, sitnim i trenutnim. Izazvan nepreglednim prostranstvom. Može te to u borbeno odijelo obući. Možeš se naoružati željom da ti se glas daleko čuje. Žurićeš da zaboravu utekneš. Osvajaćeš vrhove, jedan za drugim, i usput ćeš se pitati: „Je li ovo dovoljno?“ I možda će biti dovoljno. Možda i potraješ. Možda ti to umiri poslednje dane. A možda ti, ipak, naglo postane sasvim svejedno. Jer, pamtiće te, dok te ne zaborave.
Možeš se osjetiti beznačajnim, sitnim i trenutnim. Nasumično bačenim u nepregledno prostranstvo. Može ti to osmijeh na lice navući, pa te ohrabriti da svoje godine oblikuješ, umjesto da ih odbrojiš. Sebi ćeš smisao opojmiti, pa ćeš ga živjeti, uprkos negodovanjima, i bez želje da te svijet odobri i potvrdi. Ljepote ćeš slaviti, kroz boli ćeš rasti. Uzećeš svoje parče sivila, pa mu šarenila dodati. I usput ćeš nešto važno uraditi. Pokazaćeš da ne mora cijeli svijet za tebe da čuje, da bi trag ostavio. Ne moraš vrhove da osvajaš. Ne moraš čak ni da govoriš. Dovoljno je da živiš ono što vrijedi. Nekome ćeš ostaviti primjer, ko će nekome ostaviti primjer, ko će nekome ostaviti primjer… Pamtiće te, dok te ne zaborave. Ali to će ti biti svejedno. Tvoje je ime moglo biti bilo koje drugo. I nije važno da li će negdje ostati zapisano.
***
Postoje duše koje su najobičnijim životom živjele, a u najljepšim bojama pjevale. I nije istina da će biti upamćene dok žive oni koje su izrodile. Njihov će trag da ostane i kad im se ime sa usana poslednjeg potomka izbriše. Preživjeće ono što su predstavljali. Preživjeće vrijednosti koje su živjeli. Preživjeće boje koje su pjevali. Najdalje odjekuju najtiši uticaji. Oni sitni, naizgled beznačajni, koji su sve, samo ne trenutni.
Ne daj da te širina beskonačnosti paralizuje. Pusti da te oslobodi. Pusti da te ohrabri.
Svi smo tek majušni izbrisivi trag u njenoj ogromnosti.
Svi smo tek majušni izbrisivi trag u njenoj ogromnosti.
Svi smo tek trenutni.
Pa zar to nije dovoljan razlog da ovaj tren, što nam je pukom slučajnošću dat, zavolimo?