U početku je u svakom novom mjestu uživao. Ali nigdje se nije dugo zadržavao.
Sa osmjehom je spuštao kofere na neki novi asfalt. Zatvarao je oči i, opijen prilikom koja mu je pružena, duboko udisao vazduh koji mu se opet činio svježim. Radovao se novom početku, i odlučno koračao nepoznatim ulicama, u nadi da će mu neka zaličiti na onaj dom koji je, uslijed nedostatka pravih uspomena, za sebe izmaštao. Kupao se u toplini ljudi koje je upoznavao, i neobičnom se brzinom za njih vezivao. Ta su nepoznata, mila lica brzo postajala sve ono što nikad nije imao, a što je uvijek vjerovao da mu pripada. Djelovalo je kao da su direktno iz njegovih snova izašli. On ih je satkao, pa ih ovdje ostavio, da ga čekaju, da ih nađe.
A onda bi se euforija u nemir pretvorila. Osjećaj iz želuca pretočen u misao: „Ovo nije za mene“. Sve su se one ulice pretvarale u neke druge. Neke davne, od kojih je bježao. Sva su ona nepoznata lica postajala poznata. Sva su bila nalik jedno drugome. I nalik nekim davnim, koje je želio da zaboravi. Zaključio bi, najzad, da ni tu ne pripada. Ovo nije život koji želi. Ovo nisu ljudi koje želi. I odlazio bi, bez pozdrava i bez želje za povratkom.
***
Dok su mu se drugi divili i nazivali „nesputanim duhom kojem nije suđeno da se skrasi“, on je baš za tim vapio. Za svijetom koji će da ga zadrži. Za dušama pored kojih će poželjeti da ostane, da život sa njima podijeli.
Ipak, kad god bi mu se učinilo da je našao šta je tražio, brzo bi se opovrgnuo. I nije bilo potrebno da se bilo šta desi. Prvobitna opijenost tek tako splasne, sama od sebe. Želudac opet progovori. A on nestane, jednako naglo kako se i pojavio.
Nije mnogo razmišljao o tome šta za sobom ostavlja. Gušio je krivicu raznim opravdanjima. I istinskim vjerovanjem da ga negdje tamo nešto čeka.
A onda je jednog dana sebi priznao:
„Ovako više ne ide. Ovdje sam, a nešto me tamo vuče. Pa nigdje u potpunosti nisam. Toliko sam puta ispočetka počeo. Samo da bih na istom mjestu završio. Sve sam mijenjao. Samo da bi sve isto ostalo. S kraja na početak. Pa opet do kraja, ka početku. Novo u starom. A nema tu ničega osim starog. Promijenjena mjesta, ljudi, promijenjeni objekti. Nove ribe u ustajaloj vodi. I onaj isti, stari, dan, u novom životu. Ne nosim ja žar za promjenom. Ja nosim dugme za restart. Pa se besomučno ukrug vrtim i biram isto, pod prividom drugačijeg“.
***
K’o na jednom istom mjestu, k’o na stotinama različitih, one te stare priče čekaju.
Zaista nije važno kojim gradom hodaš.
Sam ćeš sebe uvijek da pratiš.
I ma koliko prozora usput otvorio,
Zurićeš u ogledalo.
Ne zaboravi da ga očistiš.
Kad sledeći put zasija dugme za restart, probaj da učiniš nešto drugačije i da ga ne pritisneš. Ponekad je nečinjenje put ka promjeni.