Umjesto što ga dočekuje, htjela je da ga isprati. Imala je snage za samo par taktova gostoprimljivosti.
„Zašto si došao?“
„A ti odmah na stvar“.
„Davno smo mi otkrili besmisao ćaskanja. Slušam te“.
Dugo se pripremao za ovaj susret. Uvježbavao je rečenice, isprobavao intonacije. Drugačije je, ipak, kad je sa druge strane, umjesto prazne stolice, stvarna osoba. Pa još ona. Sjetio se kako je nekada lako bilo sa njom razgovarati. I kako to, stvarno, nikad nisu bila besmislena ćaskanja. Riječi su tekle slatko i ujednačeno, poput mirne rijeke što nema od koji kamen da udari.
Sada je bilo više kamenja nego vode. Prepreka za preprekom. I svaka smrtonosna.
„Razmišljao sam“.
„O, pa ti si razmišljao. Svaka čast, zaista. Kad si to počeo da praktikuješ?“
Bijes je mogao da razumije. Bijesu se radovao. Davao mu je nadu da još nije sve izgubljeno. Kad bezizražajnost i ravnodušnost nastupe, tad se treba zabrinuti.
„Da. Razmišljao sam“.
„I šta si razmislio?“
„Nepravedna si prema meni. Izgubio sam koliko i ti“.
„U redu. Ako je to sve, možeš da ideš“.
Neko bi pomislio da je u pitanju sebičnost, ali ona je vjerovala da ima pravo na veće parče gubitka i da je svijet prema njoj bio nepravedniji. Njegov pokušaj da se sa njom poistovjeti ju je jedio. Odakle mu, zaboga, pravo?
„Nešto sam ti donio. Znam da si sve pobacala i da od uspomena bježiš. Mislio sam, možda sad, sa veće distance… Možda će manje da boli“.
Eh, kako glupo. Znao je da nikad neće manje da boli. Ali je vjerovao da je ovo bježanje slaba odbrana. Još uvijek se nije raspala. Nije čak ni plakala. A prošlo je već toliko mjeseci.
Okrenula je ledja fotografiji koju je ispred nje spustio. Zašto da gleda neki davni osmjeh koji se neće ponoviti? Smatrala je to bespotrebnim mučenjem, besmislenim probadanjem rane koja nikad neće zacijeliti. Kakvo suočavanje sa stvarnošću, kakvo žalovanje i prebolijevanje… Gluposti. Sve gluposti.
Mjesecima mu sliku ni u glavi nije vidjela. Odagnavala je misli toliko intenzivno i tolikom brzinom da je svu energiju na zaboravljanje trošila. A sada se zaborava uplaši, pa požuri da se sjeti. Osmjeha, obraza, radoznalih očiju što su spremne svijet da saznaju… I što nikad neće.
Podiže fotografiju, da u bol zaroni. Dugo su se gledali. Samo je jedno od njih moglo riječi u smisao da nasloži. I to nije bila ona.
„Čekaću te iza prvog oblaka, da me lakše pronađeš. Napraviću ti i rijeku. Znam koliko voliš da ih gledaš kako teku. Kao da imaju gdje da stignu. Ne tuguj. Ovamo će, i onako, svi jednom doći. Ja sam, eto, stigao prvi“.
***
Ne tražite joj da je manje boli. Ne tvrdite da biste na njenom mjestu drugačije. I nikako, nikako ne govorite da će proći. Ispratila ga je tamo gdje nije smio stići prvi. Ne znate… I nikad ne saznali…