„Dobro, ali…“
„Čovječe, jesi li svjestan toga da to izgovaraš deseti put u poslednjih 15 minuta?“
„Koje?“
„To „dobro, ali“. Uvijek imaš neko ali. Teško je tako razgovarati. Ako se ne složim sa tobom, nastavićeš da me gađaš tim „ali“ u nedogled“.
„Pa nije tako. Ali…“
„E jebeš mi sve ako ću te više slušat“.
***
Niko baš i ne misli svojom glavom. Mnogo je tu glava unutar tvoje. Mnogo roditelja, prijatelja, učitelja, medija i sličnih zavrzlamica. Rađamo se kao bunari u koje svi sipaju šta požele. Uče nas, od samog početka, ko smo, šta smo i kakvi smo. Nekoga napune bistrinom, a nekoga preliju katranom. Do kad će prvi da ispaštaju zbog drugih?
Ti si mnogo pronicljiv. Furaš se na inteligenciju i vjeruješ da baš ništa ne može da ti promakne. Ljude čitaš kao otvorenu knjigu. Osvijestio si i neke svoje loše strane i spreman si da na njima radiš. Svaka čast na tome.
Ali…
Pronicljivost i inteligencija kojima se ponosiš ti služe kao sredstva do cilja. Dovoljno si nadmen da bezobzirnost redovno provlačiš kao iskrenost. I misliš da se tome svi dive. Jer, zaboga, ti to radiš za njihovo bolje. Iskrenost ti je loša farba za surovost, a boja je odavno počela da se kruni. I svi vide, samo ti misliš da niko ne vidi. Jer si, ipak, iznad njih.
Ljude, kažeš, čitaš kao otvorenu knjigu, nikad svjestan toga da nije svaka knjiga ista. Siguran da znaš kakav je neko, pripišeš mu desetine osobina koje nema, pa ga proglasiš ludakom ako vam se sistemi vrijednosti ne podudaraju. Šteta samo što je tvoj bunar katranom preliven, pa ti sistem vrijednosti i nije baš nešto… ograničenost u kombnaciji sa prividnom inteligencijom… zatrovan duh uvijen u ispravnost življenja.
Osvijestio si ono što te čini ugnjetavanom žrtvom zarobljenom u sredini koja te ne razumije. Pa, to što „radiš na sebi“ čini da se osjećaš kao Bog, savršenstvo koje rijetko ko može da dostigne. Kad bi neko probao da začeprka dublje, prekinuo bi ga, jer tvoja svijest to ne bi mogla da podnese. Ne vidiš da si iz žrtve lako prešao u agresora. Narcizam je tako teško odbaciti. Odglumljena poniznost te drži u milosti drugih. A zapravo poniznosti nigdje na horizontu. Nadobudnost i oholost te održavju takvim, savršenim. A ko bi se još savršenstva odrekao?
I tako, ako neko proba da ti ukaže na drugačije od tog bunara punog katrana, osjetićeš se ugroženim. Ko su oni da tvoje savršenstvo ruže? Pročitao si ih ti sve kao otvorenu knjigu, pa znaš da to samo isplivava njihova glupost i pogrešne vrijednosti. Pogrešne, jer nisu iste kao tvoje. Reći ćeš im: „Pa dobro, ali…“, i nećeš prezati od upotrebe bilo kakvih sredstava da postigneš cilj. A cilj je da upadnu u taj isti bunar, da ti se priklone i da potvrde tvoju savršenost. Na silu bi da mijenjaš svačije mišljenje, samo tvoje niko da ne dira. Autokorekcija – šta je to?
***
A za tebe, koji si okružen „dobroaličarima“, kojem ne daju da misli svojom glavom i čiju glavu razni proncljivi, inteligentni i nepopravljivo ograničeni proglašavaju ludom i nastranom… Postoji samo jedan pravi odgovor na njihove pokušaje da te katranom okupaju. I glasi: „Jebeš mi sve ako ću te više slušat“.