U pravu je. Kako, zaboga, da on ne bude u pravu? Pa to je jedina stvar koju je još uvijek mogao da kontroliše. Ništa mu drugo nije ostalo. Nesreća je u tome što je to isto mislio i ovaj preko puta njega.
***
„Bio je 27. jun, dobro se sjećam. Rođen sam tad, majku mu, valjda toliko znam. Marširali su centrom grada sa onim razglasima. Gledaj, i sad se sav naježim kad se prisjetim. Mora da ih je bilo po čitavoj državi, ako me sjećanje dobro služi. To nisam siguran. Ali sam siguran da su tako kazali.
Eksplozija u centralnoj regiji države. Svima koji su bili u blizini, a preživjeli su, naređuje se stroga izolacija od 48 časova, po mogućnosti u dijelu zgrade ili kuće koji je udaljen od vanjskih zidova i krova. Kontakte svesti na minimum, a ukoliko su neophodni, sprovesti ih uz obavezno socijalno distanciranje i zaštitne maske.
Eto, tako nešto su kazali. Nisam baš ja to popamtio, bolje su oni sročili. Ali tako je bilo. Dva dana sam proveo u podrumu, valjda nisam poludio!“
„Ne znam da li si poludio, prijatelju, ali ništa od toga se nije desilo. Kakva, bre, eksplozija. Prvi se ja ne sjećam. A morao sam imati, koliko… najmanje trinaest, četrnaest godina. Dovoljno da zapamtim. Baš sam pitao i Marka i Miru. Ni oni ne pamte ništa slično. Samo si ti zadedeljio, bilo pa bilo…“.
„Pa kad je bilo! Marko i Mira ne znaju ko im glavu nosi“.
„Pusti Marka i Miru. Ja ti kažem da nije bilo. Meni, valjda, vjeruješ?“
„Vjerujem da ti vjeruješ da nije bilo. Samo ne znam zašto. Da nisi potisnuo?“
„E, mani me se tih tvojih psiho fazona. Čuj, potisnuo. Jesu li Marko i Mira isto potisnuli? Svi su potisnuli, sem tebe. Smiješno je koliko samopouzadnja imaš, čak i kad je potpuno neosnovano. Divim ti se ponekad, majke mi. Ali stvarno, kucni se malo…“.
„Ne razumijem zašto se niko od vas ne sjeća. Prošlo je samo 19 godina, nije to neki period. Toliko mrtvih duša, toliko jada… kako to zaboraviti? Lud nisam. A ni senilan u pedesetoj, nadam se.“
„Niko se ne sjeća zato što se nije desilo! Oćeš dokaz? Evo!“
Zgrabio je telefon, riješen da jednom zasvagda stavi tačku na ovu navodnu misteriju. Oklijevao je da mu pokaže konačne dokaze da ga ne bi uvrijedio. Ali, sad je već svaku mjeru prevršio. Vrijeme je da se ovo okonča.
„Evo, istraživao sam. Prečešljao sam sve i uzduž i poprijeko. Tražio i tražio, sve po datumima koje si pominjao. A ti mi tu danima trubiš o medijskom pokriću koje je slučaj dobio. Koji slučaj, koje medijsko pokriće?! Da je nešto bilo, valjda bi makar trag ostao! Znaš da je danas sve na internetu, sve!“
„Nemoguće, ništa nisi našao?“ Ovaj poraženi glas je bio gotovo nepomirljiv sa onim užasom u očima. Bio je izbezumljen. Obezumljen.
„Ništa, prijatelju, ništa. I znaš onaj čovjek što ga stalno pominješ, što je navodno imao veze sa svim tim događajima. Onaj Gradić, Gradović, kako već…“
„Gredić, šta sa njim?“
„Provjerio sam. Taj čovjek nikada nije postojao“.
Nalivao se limunadom, a žudio za žestinom. Eh, što ne uze nešto jače. Sjutra bi se makar mogao pozvati na to da je čitav ovaj razgovor njegov opijeni mozak iskonstruisao. Na šta sad da se pozove?
„Nije postojao, kažeš? Odakle mi onda njegova fotografija?“, pomislio je, ali se ne usudi da izgovori.
***
Navikli smo na one što tvrde da jedini misle ispravno, pa se čvrsto drže svojih lažnih istina, previše slabi da bar na trenutak otpuste kontrolu. Navikli smo i na one, kontraše, što su uvijek u pravu samo da ti ne bi bio. Takvima svaka počinje sa „Nije, nego…“. Palamude, ali ih istrpimo, jer su nam jasni k’o dva i dva.
Nego, šta ćemo sa onima čije su istine laži u sjećanjima drugih? I sa onima koje silni dokazi i nedostatak istih sprečavaju da istinu nanjuše? Šta kad se njihova mišljenja počnu rvati? Ko će tu da izvuče deblji kraj? I kako znati ko je u pravu? Možda su obojica. Vidi, onaj Gredić sa fotografije… lako je mogao postojati.