„Šta ćeš ti da mu tražiš ove godine?“
„Pff, čuj, Deda Mraz. Zar još vjeruješ u te gluposti?“
Prekrstio je ruke u znak protesta, odlučan da svoj papir nikako ne umrlja mastilom. Bacio je pogled na njeno pismo i uspio da ugrabi tek nešto prije nego što je ona legla na papir.
„Ne viri!“
„Žuta šnala, ha-ha, kakva želja!“
„Ide mi uz kosu. Prestani da mi se smiješ!“
„Budalo jedna, kad ćeš više da odrasteš? Taj čiko sa bijelom bradom kojem navodno šalješ pisma, on ne postoji!“
„A možda ti misliš da ne postoji jer ti nikad nije došao. On ne dolazi kad djeca nisu dobra!“
„A možda ti misliš da postoji jer si glupa!“
„Ti si glup! Ako ništa ne tražiš, sigurno ništa nećeš ni dobiti. Ovako makar imaš šansu!“
***
Sniježilo je tek toliko da čovjek poželi još. Utrčao je unutra, ranac bacio na pod, a kapu prebirao po prstima, kao da iz vune hrabrost izbija. Nije navikao ništa da traži. Ali, ovog puta je morao.
„Šta ti je, dijete? Skidaj taj kaput, sav si mokar“.
„Mislio sam da opet izađem“.
„A gdje bi ti?“
„Ima tamo na uglu jedna prodavnica. Tamo sam htio. Mislio sam, Nova godina je, pa…“
„Hoćemo li zajedno?“
„Ne, mama. Hoću ja sam“.
„Evo. Ovo je sve što imam da ti dam“.
Zgrabio je sitan novac i izjurio napolje, nadajući se da će mu biti dovoljno. Na svu sreću, jedan dio je već kupio. Krio ga je u rancu. Mada, još uvijek je falilo ono glavno. To mu je bio sledeći zadatak.
Nakićena prodavnica je bila krcata. Svima je, izgleda, baš kao i njemu, nešto falilo u poslednjem času. Unutra igračaka i čokolada – da ti pamet stane! On je znao tačno šta želi, i kroz gužvu se probijao mrmljajući „Ne gledaj okolo, ne gledaj okolo“. Plašio se da ne padne u iskušenje i dograbi nešto drugo. Pa posle – cvrc.
Odolio je. Čudo jedno kako je teško trivijalnostima zaokupiti pažnju djetetu koje ima jasan cilj. Sa razvučenim osmjehom je trčao do kuće. Uspio je! Pa, skoro je uspio. Falilo je još nešto. Iz dvorišta je pokupio par grančica koje snijeg još nije dobro natopio. Poslužiće.
Odjurio je u svoju sobu prije nego što ga neko bilo šta pita. Trebalo je sve pripremiti, a na pitanja će odgovarati kasnije. Tako im neće dati prostora da ga odvrate od plana. Ako bi ga odvratili… kud bi on sa ovim izgužvanim odijelom Deda Mraza, onim granama nespretno ulijepljenim u ram za slike, bijelom čokoladom i žutom šnalom?
***
Prepoznala ga je. Ali, nije bila ljuta. Fotografisali su ih, a ona oduševljenje nije morala ni da odglumi. Iz nekog razloga joj je ovo bilo draže od pravog Deda Mraza. Odjednom joj je bilo žao što mu je juče na biologiji onu ćušku zveknula. Pitala se da li ga, jadnička, još uvijek boli.
Sjutradan su na času matematike podijelili bijelu čokoladu. Na biologiji je, umjesto ćuške, dobio poklon. Jedna fotografija u ramu od izlomljenih, polusuvih grančica. A na fotografiji ona i Deda Mraz, za glavu od nje niži.
„Jesam li ti rekla da će doći?“
***
U svijetu u kojem odavno niko ne vjeruje u bajke, ti ipak budi nekome Deda Mraz. Pa nas sve natjeraj da povjerujemo u ljude.