Strah od smrti je toliko ukorijenjen u svima nama da je postao neprimijetan. Isto kao što žeđ utoljavamo i ne razmišljajući, tako i ovaj strah hranimo nikad ga i ne postajući potpuno svjesni. Aždaji zvanoj smrt plaćamo godišnji porez i uz to jedemo tortu i nazdravljamo dok nam drugi čestitaju i upućuju želje poput: „Da slaviš još 100 godina“. I tako, slavimo. Jer, lakše je slaviti nego se plašiti. A šta može bolje da zamaskira strah nego pompezna šarada sa balonima, svjećicama i slavljeničkim kapicama?
Ako misliš da se ne plašiš, možda si u pravu. A možda se u stvari plašiš toliko da ti smrt ni na pamet ne pada.
***
Kad pronađeš staru fotografiju ili te nešto drugo uvuče u svijet uspomena, pa iz njega ne možeš da izađeš a da te nešto ne stegne u grudima… kad ti sjetan pogled odluta daleko unazad, gdje je nekad bilo nešto što danas više nije… znaš li za čim patiš? Za prolaznošću. Kad se zagledaš u nasmijana lica na fotografiji, zaplačeš. Shvatiš da se taj trenutak više nikad ponoviti neće i da čovjek samo trči prema naprijed pokušvajući da zaboravi šta ga čeka na kraju maratona.
Lijepe uspomene su najčešće sjećanja na sreću koja izazivaju tugu. Jer je sreća bila, pa je prošla.
A šta ćemo sa bolnim uspomenama? Pa, one će da bole do samog kraja. Ali, makar si ih preživio.
Kad čuješ da je neko izgubio život, bilo iznenada ili nakon duže patnje, pa se rasplačeš k’o malo dijete čak i ako niste bili posebno bliski… Nije to, prijatelju, znak da si saosjećajan, empatičan i da iskreno voliš čovječanstvo. To ti nad svojim ruhom plačeš. Plačeš nad izvjesnošću sopstvenog kraja, neminovnog rastanka sa sopstvenom kožom i kostima, koji se odlaže do nepoznatog datuma. Plačeš nad činjenicom da ćeš jednom sigurno biti sledeći.
A ono kad prestaneš da slaviš rođendane? Je li to znak da si prestao da maskiraš strah u pompezne šarade? Možda si prestao da slaviš, ali nisi prestao da se plašiš. Prosto odbijaš da tapšeš u znak toga što si jedan kilometar bliže omraženom, ali neizbježnom cilju. Jedan kilometar si bliže zagrljaju sa smrću. Prestaješ da obilježavaš godišnje plaćanje poreza i predaješ uplatnicu bez mnogo pompe.
***
Nego, šta ako smrt i nije tako strašna?
Šta ako se ti, u stvari, uopšte nje i ne plašiš?
Jedan od najpoznatijih filozofa 19. vijeka, Fridrih Niče, je za centralnu ideju mnogih svojih djela uzeo takozvani „recidiv“, odnosno koncept „vječnog vraćanja“. Najjednostavnije rečeno, kada bi ovaj koncept bio stvaran, to bi značilo da ćeš ovaj svoj jedan život koji imaš proživljavati iznova i iznova, na potpuno nepromijenjen način. Ma koliko ova ideja mogla donijeti neku vrstu utjehe onima koji ne žele da umru, toliko može biti i zastrašujuća, naročito onima koji pri samom kraju shvate da baš i nisu živjeli. Ti možda nisi blizu kraju, ali bilo bi dobro da se zapitaš da li te ova ideja plaši ili tješi.
Smrt je tema kojom su se bavili filozofi rođeni mnogo prije Fridriha Ničea. Pa tako, misli Epikura, koji je živio oko 300-te godine p.n.e., pružaju malo drugačiju utjehu kada je u pitanju ovaj strah. On kaže: „Tamo gdje sam ja, nema smrti; tamo gdje je smrt, nema mene“. Ukratko, ovo bi značilo da do zagrljaja sa smrću nikad neće ni doći… ili ga, pak, nećeš osjetiti. Bez obzira na to da li si ateista, monoteista, deista, politeista ili si prihvatio (ili stvorio) neki drugi sistem vjerovanja, evo jedne činjenice koju ne možeš opovrgnuti. Tvoja smrt i ti nikada nećete postojati u istom trenutku. Vječito ćete se posmatrati sa suprotnih strana (i to uglavnom kroz jednosmjerno ogledalo) i vječito ćete biti razdvojeni jednim, jedinim, moćnim trenutkom… jednim, poslednjim izdisajem.
Iako zagrljaja nikad neće biti, mnogi ljudi se u toku života rukuju sa aždajom. Nekad uz pomoć svojih ili tuđih vještina, a nekad pukom srećom, uspiju da se istrgnu iz njenog stiska. Oni koji joj priđu toliko blizu i prođu sa samo par manjih ili većih ožiljaka se kasnije mnogo manje plaše te iste aždaje koja im je u jednom trenutku držala dlan u svom dlanu. Ponekad ljudi koji se na bilo koji način susretnu sa smrću, počnu zaista kvalitetnije da žive. Srećniji su i ispunjeniji. Zašto? Da nije dlan slučajno bio od čokolade?
***
Da ti se pruži prilika da od sjutra sve kreneš ispočetka, da se probudiš težeći par kilograma u majčinom naručju, da započneš novi život znajući da ćeš opet plakati gledajući iste stare fotografije i da ćeš opet stvarati i iznova proživljavati iste srećne i bolne uspomene… da li bi pristao?
Ako je odgovor „ne“, onda je negdje, prijatelju, gadno zapelo. Učini mi uslugu. Od danas, trudi se da stvaraš uspomene koje bi želio da ponoviš, ali i da prihvatiš one koje si već stvorio i one koje nećeš moći da izbjegneš. Sve te one oblikuju.
Biće to teško. Pokušavaćeš, i često nećeš uspijevati. Nije sve u tvojoj kontroli, i mnogo će toga da te boli. Psovaćeš i jediti se na ono što te je zadesilo. Ponekad ćeš poželjeti i da odustaneš. Ali, i bol ima važnu ulogu u tvom bivstvovanju, koliko god gadna bila. I ne možeš da joj pobjegneš. Možeš samo da je stisneš uz sebe, pa da se zajedno probatrgate kroz maglu.
Ne, dlan smrti nije od čokolade. Samo je onaj koji ga je dotakao nešto shvatio. Nije se on smrti ni plašio. Plašio se neproživljenog života.
Dok god dišeš, nisi mrtav. Samo si, nekako usput, zaboravio da živiš.
I zapamti još i ovo. Vrijeme unazad neće. A koji rođendan ti uskoro proslavljaš?