Rodio si se, pa si morao da odrasteš. Usput su ti svašta obećavali. A ti si im vjerovao…
Vjerovao si u slobodu odraslog čovjeka i strpljivo si čekao da postaneš veliki, jer ćeš onda moći šta poželiš. A želio si mnogo toga. Da piješ kišu i travom crtaš po licu. Da sjediš na hladnom betonu i patike ofarbaš u ljubičasto. Da nekome kažeš ono što su te odrasli učili da nije pristojno, a što si baš od njih čuo. Da mirišeš stabla i da onog Mirka što prepada mačke šutneš nogom u guzicu.
Učili su te da je uvijek bolje prećutati, pa je Mirko prošao nekažnjeno. Pokazali su ti put kojim i ostali idu, pa patike nisi farbao, a travu si držao podalje od lica. I nije ti to smetalo. Znao si da znaju bolje. A znao si i da češ, kad porasteš, moći sve.
***
A onda si porastao.
Više ne želiš da crtaš po licu, a Mirka si davno zaboravio. Sloboda o kojoj si sanjao sad i nije tako primamljiva. Izgleda da ni ne postoji. Ograničenja na sve strane, a ti ih još i dodatno sam stvorio. Autoriteta ne fali, a pseudoautoriteta još manje. Ove druge svuda sa sobom nosiš.
Trudiš se da budeš „kako treba“, da te odobre. Grabiš priznanje za priznanjem, da obraduješ i da se poraduješ. Sve dok radovanje ne isklizne iz dlana, pa ti potrčiš za nekim sledećim. Sipaš u bunar kojem nema dna, i uvijek osjećaš da ti nešto fali.
Porastao si.
I gdje je sad sva ona sloboda koju su ti obećavali? Gdje je mogućnost da doneseš odluku, a da je ne premjeriš korsiteći tegove tuđih riječi, očekivanja, osuda? Sad kad ti naizgled niko ništa ne brani, ti sam biraš zabrane. Snovi su ti u divnim notama, a java jauče kao pokvarena ploča. Nema veze, to je ipak tvoja ploča. I nemaš pravo da pustiš neke nove. O njima možes samo da sanjaš, dok se ova jedna vrti ispočetka.
Još uvijek imaš dužnost da odživiš život „kako treba“. Pa čemu su te, zaboga, sve ono učili? Zar da odbaciš sav njihov trud i kreneš putem koji ne preporučuju, jer ga ne poznaju? Zar da ih izdaš, TI, tako pravilan i ispravan? Ti, od koga se toliko mnogo očekuje? Zar da sve to pošalješ dođavola i odeš da ofarbaš patike u ljubičasto?
Ne, ne bi ti to mogao. Sjetiš se dužnosti, pa ugušiš želju da kročiš u neki drugačiji svijet. Svoju pasivnost vrlo lako opravdaš. Neizvjesnost ipak nosi izvjesnu opasnost. Lakše je plivati u poznatom. Pa sve i kad je poznato ništa više od blatnjave bare. Tako je možda lakše. Ali je, prijatelju, tužnije.
Sve bi ti nešto drugačije, kad bi samo mogao…
***
Tebi, što su te učili da ovako treba, a onako moraš… Učini li ti se ponekad da možeš kako hoćeš? Odvažiš li se da razmišljaš, ili te dužnost u tome prekine? Odvažiš li se da dotakneš grudi i da pustiš barem jedan od tih milion zarobljenih svjetova da pomoli glavu? Da li zaista živiš, ili samo život odigravaš?
Naberi trave, pa sjedni na hladan beton. Iscrtaj po licu šta poželiš. Ne zaboravi da obuješ ljubičaste patike. Ako baš želiš, pronađi i Mirka. Možda i danas zaslužuje da ga neko šutne u guzicu.
A onda, pronađi drvo, pa mu udahni stablo. I kreni. U život. Ne u onaj na koji si naučen, već u onaj koji priželjkuješ. Nije ni blizu jednostavno kao što zvuči. Ali te, prijatelju, oslobađa. Vrijeme je da promijeniš ploču.