„Osjećam se kao prevarant.“, reče. Usne mu se iskriviše u blagi osmjeh. Kakav cinik, pomislio je. Ako je cinizam sumnja u motive drugih, onda ga je on usavršio i doveo do vrhunca. Sumnjao je u svoje.
„Zašto?“, stiglo je pitanje sa druge strane stola.
„Pa, zbog mnogo stvari. Za početak, mislim da moje misli nisu stvarno moje misli. Evo, možda sam i ovo negdje ukrao. Sve je već davno izrečeno i nemam ja tu šta mnogo novo da pokažem svijetu. Sve što napišem djeluje kao prežvakavanje tuđih ideja koje posle prodajem kao svoje. Kao neka lopuža. Nagutam se nekih knjiga i tuđih misli, a onda se dohvatim papira, pa tu sve prospem. Ponekad mi se čini da ne pišem, nego da samo parafraziram. Zar to nije prevarantski?“
„Oćeš da kažeš da taj proces ide ovako: čitaš, razmišljaš o pročitanom, pa onda pišeš?“
„Da, otprilike“.
„Znači, da PARAFRAZIRAM. Napuniš glavu nekim sadržajem, rode se ideje o tome, pa ih ti prebaciš na papir?“
„Da, dobro, razumijem. Riječi su drugačije i nisam plagijator. Ali je ideja potpuno ista, ukrao sam je“.
„Pa dobro, a da te pitam sad. Kako bi drugačije? Sve ideje se rađaju iz nečega. Prazan um je prazan um i neće mu se ništa „samo kazati“, ni u snu, ni bilo kako drugačije. A kad ti se i učini da ti je nešto samo tako „dunulo“ preko noći, to je ipak produkt tvojih razmišljanja o stvarima koje si vidio, čuo, pročitao, doživio“.
„O tome i govorim. Zar to nije prevarantski? Vrtim neke tuđe ideje koristeći različite riječi, a rijetko da nekad donesem neki originalan zaključak. Trebalo bi da budem umjetnik, jebem mu majku. Treba da budem originalan, a ja sam samo još jedan lažnjak u moru lažnjaka!“
„Ako posmatramo tako, onda je čitav život jedan „lažnjak“, kako kažeš. Jedna velika prevara koja nas tjera da proživljavamo stvari koje je neko drugi već proživio i osjećamo, na primjer, ponos kad prođemo kroz nešto novo. A to novo je u stvari starije od nas. Ali, ima tu jedna caka.“
„Koja?“
„Pa, to nama jeste novo. A doživljaju su drugačiji. Treba li da ne učimo dijete da hoda zato što milioni ljudi već hodaju?“
„Dobro, ti sad ideš u neku krajnost, a ja se i dalje osjećam kao prevarant. Uostalom, nije ti neko poređenje. Dijete prohoda, roditelji se raduju… to je uvijek isto. Opet je u pitanju stara ideja, i ako bih pisao o njoj, samo bih je parafrazirao. Dijete je različito, ali je doživljaj isti.“
„Ne, upravo je obrnuto. Dijete je dijete, hodanje je hodanje, a baš je doživljaj različit. Vidiš, ako grupa ljudi prođe pored neke djevojčice i njoj padne sladoled na trotoar… Neko će da se nasmije, neko će da se sažali, neko neće ni da primijeti. A neko će da se rastuži zato što mu je baš taj događaj rodio strašnu ideju. Recimo, ovakvu. Svi smo mi sladoledi. Neko stoji u zamrzivaču i ne mrda dok ne bude bačen u smeće, neko se polako istopi jer ostane na suncu, nekoga život pojede, a neko iznenada bupne na trotoar. Svi na kraju stignu do kraja“.
Ćutao je. Nije mu bilo prijatno da okreće temu u ovom pravcu, a nije mu bilo ni jasno kako su tu stigli.
„Vidiš, taj kraj je metafora za…“, nastavi.
„Znam, znam, ne moraš da mi objašnjavaš“, prekide ga prije nego što je uspio da izgovori ono što ne želi da čuje.
„Eto, vidiš. Dogđaji su možda isti, ali su doživljaji različiti. A ideje nastaju iz doživljaja. Mogu da budu i slične i iste kao neke tuđe ideje, ali ćeš ih iz svog ličnog doživljaja predstaviti na drugačiji način.“, završio je ponosno, siguran da je uspio da odagna sve sumnje svom prijatelju umjetniku. On se nije osjećao kao prevarant.
„U redu, ali ima tu još nešto zbog čega sam prevarant. Znaš ono kad čuješ umjetnike kako pričaju da samo tako stvaraju, izlivaju dušu, ne razmišljajući o reakcijama publike? To je, valjda, iskrena umjetnost. Kad imaš nešto tu“, dotače se po grudima, „i to mora da ispliva. E pa, ja se ne osjećam baš tako. Ja svaki put brinem, gledam, brišem i iznova pišem, razmišljajući koliko je to što isplivava „dobro“ i koliko se može nekome dopasti. To onda sva moja djela čini neiskrenim, isfoliranim, dupeulizivačkim…“
„Ček, ček. Polako. Znaš te što govore da stvaraju ne razmišljajući o reakcijama publike?“
„Da?“
„Lažu“, reče i grohotom se nasmija.
Ova izjava njegovom prijatelju nije pila vodu, a nije mu ni bila zabavna u istoj mjeri.
„Ili još gore, budale su“, nastavi, „Neko nam je davno prodao ideju da umjetnik nije, zaboga, „pravi“ umjetnik ako stvara za publiku. Znaš, ono, kao, stvaraš za sebe i slične fore. Izrodilo je to mnogo „neshvaćenih umjetnika“. A i oni koji su shvaćeni, pate zbog toga i trude se da ne budu. Zar nam je zbilja dobra ta ideja da smo od nekoga bolji ako smo čudni i neshvatljivi u svojoj umjetnosti? Zar nije poenta da nekoga dirnemo? Da nas neko vidi i kaže: „E, baš tako i ja isto i hvala ti što me prepoznaješ“. Šta će meni da znači ako sam jedini koji razumije svoja djela i ako me niko, osim mene samog, ne osjeti? Šta će svijetu to da znači? A ako ove neshvaćene baš nije briga šta svijet misli, zašto mu se onda uporno prikazuju?“
„Razumijem šta hoćeš da kažeš, ali nije baš tako. Mi što se trudimo da budemo shvaćeni smo više trgovci nego umjetnici. Nama je važno, zaista VAŽNO da neko kupi to što prodajemo, sve i kad cijena nije novčana. A ti „neshvaćeni“, kako ih nazivaš – njima nije važno, a opet ih kupuju. Njihova umjetnost se ljudima uvijek svidi, a najčešće bude više vrijedna zbog tog opskurnog značenja koje nije baš tako lako uhvatljivo. Pa kad ga konačno uhvatiš, bude ti još važnije…“
„A kako ga to konačno uhvatiš?“, prekide ga, „Ako ga proizvedeš sam, to je u redu. Opet, sve je to do različitih doživljaja. A ako ti umjetnik kaže šta treba da osjetiš i „uhvatiš“ iz njegovog djela, gdje je tu onda istina? Ko je njemu dao ključ do tvoje suštine? Zašto da nam neko nameće svoja značenja, kad mi možemo da stvorimo svoja? Ti možda prodaješ riječi, ali oni prodaju značenja. Ko je tu bolji trgovac?“
„Pa dobro, a zašto su onda svi ti takvi umjetnici mnogo više cijenjeni?“
„Ne slažem se da jesu. A i ako jesu, evo zašto. Taština vodi ljude u lažno divljenje stvarima koje su navodno „izvan našeg vremena“, jer misle da ih to čini posebnima. Nakotili se tako ti „posebni“ i zaboravili da mi živimo u našem vremenu, a ne izvan njega. A ako želimo to vrijeme i te okolnosti da promijenimo, posao mora da se obavi insajderski. Promjena uvijek kreće iznutra“.
„Ipak, čini mi se da se previše brinem da li će moja umjetnost nekom da se dopadne“.
„Dobro, a zašto misliš da je to znak neiskrenosti i prevare? Ja bih prije rekao da je to znak da ti je stalo. Želiš da nekoga dotakneš, da ostaviš neki trag prije nego što se istopiš na suncu ili bupneš na trotoar. I tu ima malo taštine, istina. Ali, čini mi se da više ima iskrene želje za pripadanjem. I to za pripadanjem OVOM, našem vremenu. Toga se valja osloboditi u velikoj mjeri, jer oslobađanje pruža onu umjetničku slobodu. Ali takvu želju ipak ne treba sasvim odbaciti. Jer, ko smo mi ako nismo nekome nešto?“
„Ima smisla. Mada, muči me opasno još jedna stvar. Bojim se da varam i sebe, a ne samo druge. Kad se osvrnem na neka svoja ranija djela, shvatim kako uopšte ne vjerujem u mnoge napisane riječi i ideje. Ili, ako na trenutak i povjerujem u ponešto od toga, sjetim se kako su nastale. Pa shvatim da je to za šta sam se tad borio i zalagao i zbog čega sam pisao bilo pogrešno. Opisivao sam kaljavu baru kao najčistije more, jer sam je tako vidio. Pa kad su iluzije prestale, vidim da su moje najvedrije i najsrećnije pjesme bile inspirisane najprljavijim blatom. Razočaram se. Zašto bi neko vjerovao mojim riječima kada im ni ja više ne vjerujem? Uzme neko pa čita neku moju lijepu, optimističnu ideju čiji su korjeni blatnjavi. A ja sve to znam, znam da je to nastalo iz nekog trenutka u koji više ne vjerujem. Mozak me je zavarao, iskrivila mi se percepcija, pa sam napisao stihove koji su mi sada strani. Gade mi se. Jer su nastali iz laži, prevarantski“.
„Ovo ti je dobro, znaš. Ali, da nema takvih obmana u našem mozgu, teško da bi uopšte i bilo poezije. Teško da bi bilo bilo kakve umjetnosti“.
„To mi ne daje za pravo da mijenjam mišljenje kako mi dune i da prodajem ljudima jedno, a da kroz godinu dana vjerujem u drugo“.
„O, i te kako ti daje za pravo. Čovjek koji nikad ne mijenja mišljenje je jako siromašan. Iz straha da sebe ne opovrgne, zarobi se u životu koji mu je davno postao besmislen. Misli – ako mu je to nešto nekad ranije imalo smisla, mora i sad. A ti misliš – ako ti nešto sad nema smisla, nije imalo ni tad. To što sad ne vjeruješ u svoje nekadašnje misli ne znači da nekad ranije nisi u njih vjerovao. A ovima što se plaše da sebe opovrgnu bih sa sveg srce preporučio da probaju“.
„Šta, znači, ti misliš da stalno treba da mijenjamo svoja uvjerenja i da se opovrgavamo? Zar nas to ne čini prevrtljivima, nepouzdanima i nepredvidivima?“
„Ja ne mislim da neko drugi nešto treba ili ne treba. Ali, ja ću se opovrgnuti koliko god puta da meni bude trebalo, i baš mi se fućka što zbog toga mogu djelovati prevrtljivo i nepredvidivo. Svijet se može upoznati na toliko mnogo načina, pa zašto da se držim samo jedne opcije, ako mi mnoge od njih mogu biti „prave“? Što da ne stvaram svoj smisao u svakoj od njih, iznova i iznova? Gdje piše da moram da se ogradim i da se držim jedne te iste stvari čitav život?“
„Pa gdje ti je tu bilo kakav smisao?“
„Ne znam, vidi, možda je sve ovo što ti sad pričam jedno veliko sranje i možda sam samo našao način da opravdam to kako ja idem kroz svijet. Možda se i meni mišljenje promijeni, pa mi se ove riječi u nekom trenutku zgade. U tome je i poenta. Ko će to da mi zabrani da svaki put opet iskočim iz tora koji sam sam sebi napravio, da slomim ograde i otvorim prostor? Dok ne shvatim da sam samo uspio da neznatno proširim dijametar. Dok ne shvatim da nisam zapravo otvorio, već sam samo, kao neki ratnik, osvojio novu teritoriju… pa onda krenem proces ispočetka. I znaš šta? Ne znam za tebe. Ali ja, upravo sam shvatio… Ratovaću tako dok me ima i taj rat će biti moj smisao.“