A mučilo ga je, baš ga je mučilo!
Bio je od onih koji na (ne)sreću imaju toliko mozga da ne uzimaju stvari zdravo za gotovo. Uvijek se nešto, dođavola, pitao.
A šta se pitao, pitaš se? Kratko i jasno – sve! Znaš već, onaj standardni kliše. Ona vječita egzistencijalistička pitanja što se prikradu dok drma nesanica u gluvo doba noći, ili kad ostaneš sam nakon vesele večeri provedene sa prijateljima. Ili, ponekad, prosto, dok kuvaš kafu.
„Šta sada?“ „Kuda dalje?“ „Jesam li na pravom putu?“ „Jesam li potpuno promašio suštinu?“
A onda i ona malo „jednostavnija“, što najčešće mnogo jače peku.
„Ono juče… možda nije trebalo tako. Uf, a tek ono prošle godine. Sjećam se da je bilo oko podne. Onakva žaropečina u aprilu se teško zaboravlja. Eh, da sam samo…“
Bilo je tu mnogo stvari zbog kojih se vječno mogao kajati. Istina, neke su bile važnije od drugih. Ali i one beznačajne su znale podmuklo da vrebaju i vazda da isplivaju baš u onom trenutku koji mu zaliči na sreću. A bilo je tu i mnogo nerazriješenih pitanja oko budućnosti.
Ukratko, život mu je bio satkan od prošlih „da sam samo“ i budućih „možda“… od nemogućnosti da odabere, jer svako „da“ za sobom povlači jedno „ne“. Stvari se međusobno isključuju, a on nikad nije znao na kojoj strani da ostavi prekidač.
Dok je donosio odluke, vjerovao je da su ispravne. Dok ih se prisjećao, neizostavno je zaključivao da je svaka bila pogrešna. Iz trenutne perspektive, činilo mu se da je nizao jednu grešku za drugom i nije imao mnogo toga pohvalnog sebi da kaže.
„E, moj Veljko“ je bilo sve što je mogao da promrmlja dok se sa sijenkama prethodnih grešaka nad glavom trudio da prelomi na koju stranu sada da krene. Kao pokvareni migavci na automobilima, glava je signalizirala u svim pravcima. A on više nije bio siguran ni da umije da vozi.
„Ček, kako ono bješe? Dodaješ gas, pa puštaš kvačilo? Ili obrnuto? E, moj Veljko!“
***
A mučilo ga je, baš ga je mučilo! Za njega je, čini se, ovo bilo glavno pitanje od svih. Kako da živi, a da ne griješi? Vjerovao je da to dolazi s godinama. Još par decenija i baš će sve da ukapira. Naučiće. Ako je istina da se na greškama uči, on će do 50-te biti veoma mudar čovjek. A ipak, kad bi to samo nekako moglo prije 50-te, ‘bem li ga, daleko je…
Zurio je u ono što je ličilo na rješenje. Uletjelo je kroz prozor koji je greškom ostavio otvorenim. Ha, izgleda da se pokoja greška ipak isplati. Bijela vizit karta sa sledećim sadržajem:
Lajf-kouč Baka Mileva
A na poleđini:
Egzistencijalistički savjetnik sa
99 života iza sebe.
Dođi. Pitaj. Ispuni svoje godine životom.
I u uglu precizna adresa:
Hotel „Immortal“, 4 zvjezdice
soba br. 37, s pogledom na more
Čuo je već ovu legendu. I vjerovao je u nju. Samo, nije znao da će baš on biti odabran.
Bila je to priča o besmrtnim dušama koje su hodale zemljom i nudile savjete onima koji se nađu u baš velikom škripcu. Onima koji ne znaju koji je sledeći pravi potez i onima koji nisu ni svjesni da su kadri da bilo kakav potez i naprave. Onima koji traže odgovore. I koji imaju spremna pitanja.
Mogao si ih tražiti, jecati, plakati i vapiti za njima, ali ova besmrtna stvorenja su ta koja odlučuju koga će usrećiti svojom mudrošću. Ovih dana, izgleda, odlučivale su vizitke. Moderno, nema šta.
Odlučio je. Otići će. A zašto i ne bi? Baka Mileva mora da zna baš sve. Ej, 99 života! I ni jedan zaboravljen. Pa to je i više nego dovoljno. Eh, šta bi Veljko sve znao da samo može ovaj jedan ispočetka da proživi. No, on je ipak smrtnik, a baka Mileva je jedna od rijetkih. Uostalom, vizitka je doletjela baš kod njega. Odabran je. Ovu priliku ne smije da propusti. Znao je da ima pravo na samo jedno pitanje i bio je spreman. Odavno je bio spreman.
Pustio je kvačilo, dodao gas, ugasio automobil i pošao autobusom.
***
Nije da nije bila interesantna, ali baka Mileva je izgledala kao jedna sasvim obična starica. Besmrtnima se, izgleda, život zamrzne na samom kraju. Starenje se pauzira baš u onom trenutku kad sledeća bora nema više gdje da se ucrta. Ako ste tražili odgovor na pitanje da li je besmrtnost blagoslov ili prokletstvo, pođite kod bake Mileve. Ako je pitate, možda će i promrmljati „blagoslov“. Ako je pogledate, vrištaće „prokletstvo“.
„Požuri, druže, pitaj šta imaš, pa da se razilazimo!“
„Hm, ne zvuči kao starica“, pomisli Veljko, „izgled ipak ne odražava duh“.
„Ada, šta si izbuljio, jadan? Pitaj!“ – prikaza je mahnula rukom ka njemu dok je pokušavala da zatvori najveći kofer koji je Veljko ikad vidio. Šta li će joj, zaboga, toliko stvari?
„Bako, mislim, gospođo, ovaj, Mileva…“, provuče prste kroz kosu, duboko udahnu i nastavi znatno smirenijim glasom, „dobar dan“.
„Pa ko nam se to zbunio? U žurbi sam, vidiš? Pitaj šta imaš, pa da se rastajemo“.
Primijetivši da se mladić namrštio, baka Mileva pokaza blistavi osmjeh.
„Mora da su porculanci“ – pomisli Veljko.
„Izvini, baš sam neljubazna. Ponekad ne znam kako sa ljudima. Izgleda da se neke vještine ne steknu ni za 100 života, a? Nego, kako ti mogu pomoći? Ne zaboravi, jedno pitanje“.
Veljko je odlučio da zadrži svoje misli za sebe, a njegov unutrašnji monolog je bio toliko vatren da je gotovo mogao da vidi riječi kako mu se kovitlaju iznad glave. Greške, porazi, život, tajna, uspjeh. Zaključio je da je pitanje za koje je odavno spreman zaista njavažnije pitanje. Ako na to dobije odgovor, sve će ostalo da riješi. Sve će ostalo da SE riješi.
Sa samouvjerenošću koja za njega nije bila uobičajena, Veljko izusti: „Kako da živim, a da ne griješim?“
Prestavši da se batrga sa svojim koferom, baka Mileva se naglo okrenu i zagleda se u Veljkove oči.
„Ozbiljan izraz lica. Ne šali se. Ovo će biti sjajno“, pomislila je.
Sjela je naspram njega i počela da govori, sa većom ozbiljnošću nego što je do tad pokazala:
„Vidi, ja imam odgovor koji ti tražiš. Ali, to se ne govori baš svakome. Djeluje mi kao da te je ta tvoja glava mnogo namučila u životu. Puna je pitanja. Zaslužuješ makar jedan odgovor, a ti hoćeš, ni manje ni više, onaj koji rješava sve. Sladak si tako zbunjen, pa ću ti odgovoriti. Otkriću ti tu tajnu za kojom svi čeznu. Samo, znaš kako kažu, i zidovi imaju uši. Priđi, ovo moram da ti šapnem“.
Nesposoban da progovori od uzbuđenja, Veljko se nagnu ka njoj. Konačno! Konačno će da sazna! Tajna uspjeha leži na usnama bake Mileve i uskoro će da sklizne u njegovo načuljeno uvo.
TRAS! – umjesto tajne sa usana, dobio je staru, dobru „klempu“ sa baka Milevinog kažiprsta.
Kad je uspjela da zaustavi suze što su joj od smijeha krenule i da svoj grohot obuzda u blagi kikot, baka Mileva progovori: „Na šta si pitanje potrošio! A što me ne pita, mrčo, kako neke pare da zaradiš? Ne, ne, bolje da si tražio da ti kažem đe u lov na jednoroge da pođeš. To bih možda i znala.“
***
Nisu putevi ni pravi, ni pogrešni. Samo su tvoji, moji, baka Milevini… i svi svoje kofere vučemo. Ni 200 novih života ti ne bi bilo dovoljno da naučiš kako ovaj jedan da proživiš, a da se ne izgriješiš.
Sve što možeš je da pustiš to kvačilo i dodaš malo gasa. A koji ćeš migavac upaliti na kojoj raskrsnici je manje važno. Sam određuješ konačnu destinaciju i mnogo je ljepše do nje doći bez GPS-a. Rikverc postoji, okolo se može, a ni prečice ponekad ne škode. Samo, zapamti, na put se bez goriva ne kreće.
A ako i dalje tražiš savjete koji brzinski rješavaju sve, imam jedan za tebe… direktno od bake Mileve:
„Opusti se, jadan, niko nema pojma šta radi!“